TEKST: V.T.
FOTO: arhiv


MINISTARSTVO SMIJEŠNOG HODA

30. SRPNJA 2009. 20:33h

Monty Pythoni riješili misteriju mahanja rukama

Tekst

Zašto, o zašto, mašemo rukama dok hodamo? Monty Pythoni su potaknuli ovo pitanje, a znanstvenici konačno na njega imaju i odgovor.

Neke kretnje koje ljudi čine dok hodaju, plivaju ili trče čine se toliko prirodnima da ih rijetko tko propituje. Ali ono što većina uzima zdravo za gotovo, Monty Pythoni su davnih dana kroz svoje skečeve podigli na površinu znatiželje. Tako je njihovo Ministarstvo smiješnog hoda i one najmanje svjesne svojih kretnji naveo da pomisle: zašto, o zašto, mašemo rukama dok hodamo?

Iako ni znanstvenicima godinama nije bilo jasno zašto ljudi pred sebe pružaju ruku suprotnu od noge koja je trenutno ispred njih, britanski The Independent piše da je sada i taj misterij riješen.

Jedna od teorija dugi je niz godina bila i kako je mahanje rukama ustvari nasljeđe koje nam je ostalo od četveronožnih predaka, te da sada, kada smo se uspravili, zaista nema nikakvu svrhu. Zašto ruke ne stoje uspravno, kada ionako ne dodiruju pod pa tako i ne sudjeluju direktno u hodanju?

Istraživanje provedeno na dragovoljcima koji su isprobavali nekoliko neprirodnih vrsta hoda pokazalo je kako mahanje rukama ljudima uistinu pomaže pri hodanju i čini ga učinkovitijim. Deset je dragovoljaca pod budnim okom stručnjaka zamoljeno da hodaju na neprirodne načine, baš kao John Cleese u skeču Monty Pythona.

Steven Collins, inženjer biomehanike, kazao je kako normalno mahanje rukama tijekom hoda ne samo da zahtijeva minimalan napor, već je i puno jednostavnije i prirodnije od držanja ruku uspravno uz tijelo. Mahanje rukama dolazi nam prirodno zbog pokreta cijeloga tijela tijekom hoda.

- Istraživanje je pokazalo kako držanje ruku uz tijelo povećava napor hoda, mjereno metabolički riječ je o povećanju od 12 posto. Ista bi se energija potrošila kada bismo hodali 20 posto brže ili nosili torbu tešku deset kilograma - kazao je dr. Collins, voditelj studije objavljene u časopisu Proceedings of the Royal Society B.