NATO savez - organizacija u 'pubertetu'

Prije 58 godina 12 država s obje strane Atlantika potpisale su Washingtonski ugovor kojim je nastao Sjevernoatlantski savez.

Sjevernoatlantski savez poznatiji kao NATO slavi svoj 58. rođendan. Umjesto da pokaže zrelost koja odgovara njegovim godinama, Savez se nalazi u procesu transformacije svojih zadaća i djelovanja kojima se ne nadzire kraj.

Bipolarna podijeljenost svijeta

Nakon završetka Drugog svjetskog rata, Europa je postala ideološki i politički podijeljena na dva bloka. Istočni dio europskog kontinenta pao je pod dominaciju komunističkog Sovjetskog Saveza, dok je u Zapadnoj Europi vladala demokracija i zapadne vrijednosti. Dvanaest država s obje strane Atlantskog oceana 4. travnja 1949. godine u Washingtonu potpisale su Sjevernoatlantski ugovor. Cilj Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Italije, Belgije, Nizozemske, Luksemburga, SAD-a, Kanade, Islanda, Danske, Norveške i Portugala bio je uspostava saveza kako bi se mogle nositi s prijetnjama i širenjem komunizma na ostali dio Europe. Države potpisnice obvezale su se na međusobnu obranu u slučaju vojne agresije na bilo koju zemlju članicu. Kako je vrijeme prolazilo, sve je više zemalja postajalo članicama Saveza. Tako se NATO-u 1952. godine pridružuju Grčka i Turska, tri godine kasnije i Savezna Republika Njemačka, a 1982. i Španjolska. Zapadna Europa i Sjeverna Amerika uspjele su obraniti svoju neovisnost. Sigurnost koju jamči NATO opisuje se kao ''kisik prosperiteta'' kojim se stvarao temelj europske ekonomske suradnje i integracije.

Kriza nakon završetka Hladnog rata

Za vrijeme bipolarne podijele svijeta uloga i zadaće NATO-a bile su jasno definirane. Padom

Berlinskog zida, prestankom postojanja Varšavskog pakta i raspadom Sovjetskog Saveza NATO se našao pred zidom. Naime, završetkom gotovo polustoljetnog neprijateljstva, neki analitičari su smatrali kako NATO više ne treba postojati te kako bi se troškovi ulaganja u naoružanje mogli znatno smanjiti. Mnoge zemlje članice smanjile su financijska davanja za obranu, ali ubrzo se pokazalo kako se trajni mir na europskom kontinentu nije ostvario. Na području bivše Jugoslavije i Sovjetskog Saveza izbilo je nekoliko regionalnih sukoba koji su uglavnom nastali zbog etničkih netrpeljivosti, a postojao je opravdan strah širenja tih sukoba na okolna područja. Nažalost države članice Sjevernoatlantskog saveza prekasno su shvatile da je njihovo djelovanje kroz kolektivnu obranu i sigurnost itekako potrebno u postkomunističkoj Europi, jer da su NATO snage djelovale na vrijeme, vjerojatno bi spriječile mnoge žrtve.  

Transformacija Saveza

Smanjila se opasnost od konvencionalnog vojnog sukoba. Danas se NATO mora boriti protiv terorizma, proizvodnje i proliferacije oružja za masovno uništenje, opasnosti koje prijete iz tzv. neuspjelih ili slabih država te mora djelovati preventivno kako bi se u budućnosti priječile takve opasnosti. Posljednjih 16 godina NATO uspostavlja najadekvatnije načine borbe protiv suvremenih opasnosti sigurnosti i stabilnosti. Upravljanje krizom ili ''crisis management'' i mirovne operacije ''peacekeeping'' i ''peace-support'' samo su neki od načina djelovanja suvremenog Saveza.

Suradnja

Da bi uspio u svojim zadaćama, NATO je razvio i posebne odnose sa zemljama koje nisu članice saveza. Pokrenuo je niz inicijativa kako bi razvio suradnju i povjerenje s bivšim protivnicima, ali i sa zemljama u užem području Mediterana. Godine 1991. osnovano je Sjevernoatlantsko vijeće za suradnju. Nakon promijene imena u Euro-atlantsko partnersko vijeće ono je postalo glavni forum za konzultacije i suradnju između NATO-a i država ne-članica u euro-atlantskom prostoru. Partnerstvo za mir je program koji državama koje u njemu sudjeluju pomaže u reformi oružanih snaga kako bi mogle djelovati skladno s demokratskom vrijednostima. Mediteranski dijalog uspostavljen je sa šest zemalja u širem mediteranskom području – Egiptom, Izraelom, Jordanom, Mauritanijom, Marokom i Tunisom. NATO posebnu pozornost pridaje uspostavi suradnje s Ukrajinom. Razlog tome je ukrajinsko susjedstvo s Rusijom, bivšim protivnikom Sjevernoatlantskog saveza. Naime, još uvijek se na zna kada će Rusija postati članica NATO-a, stoga čelnici Saveza smatraju kako će kada se približe dovoljno Rusiji oni diktirati uvjete ruskog članstva.

Proširenja nakon Hladnog rata

Nakon pada komunizma i završetka Hladnog rata, Sjevernoatlantskom savezu pridružile su se zemlje koje su nedavno bile njegovi neprijatelji. Tako su 1999. godine Češka, Mađarska i Poljska dobile zaštitu NATO ''kišobrana'', a 2004. godine u Savez se učlanjuju i Bugarska, Rumunjska, Slovenija, Slovačka, Estonija, Litva i Latvija. 

NATO u Afganistanu

Afganistan je i dalje najvažnija NATO misija u kojoj se bori protiv talibana. Sjevernoatlantski savez neće se povući iz te države dok se ne uspostave uvjeti za normalno funkcioniranje demokratskih institucija i sigurnog života civilnog stanovništva i to ne samo u Afganistanu, već i u širem susjedstvu. Do sada NATO se na može pohvaliti uspjehom misije svrgavanja i smanjivanja utjecaja talibana u toj državi.

Prvo pozivanje na Članak 5.

Terorističkim napadom na Sjedinjene Države 11. rujna 2001. godine u NATO-u je došlo do povijesnog preokreta. Naime tada su se članice Saveza prvi put u povijesti pozvale na Članak 5. Washingtonskog ugovora koji kaže da se oružani napad na jednu saveznicu smatra napadom na sve članice. Ovo pozivanje na Članak 5. u početku se odnosilo samo na slučaj kad je napad organiziran izvan SAD-a. To se i potvrdilo 2. listopada 2001. godine, nakon što su američki dužnosnici iznijeli rezultate istrage o napadima prema kojima je za napad odgovorna teroristička mreža Al-Qa'ida.  

NATO u budućnosti

U posljednjih 16 godina Sjevernoatlantski savez se značajno promijenio u odnosu na onaj iz 1949. godine. Svijet se u posljednjih pola stoljeća drastično promijenio, a s njim se mora mijenjati i NATO. Dok se strateško okruženje i dalje mijenja, brzina NATO evolucije morat će se povećati kako bi Savez mogao uspješno odgovoriti na nove prijetnje.