Obama i kriva strana povijesti

Ima li SAD snage da promijeni smjer i licemjerje, popravi okaljanu sliku u čijem potpisu piše - licemjerje?

Zvonke riječi, isporučene s lakoćom: ''Onima koji se drže moći pomoću korupcije i prijevare i ušutkavanja slobodne misli, znajte da ste vi na krivoj strani povijesti, ali da ćemo mi pružiti ruku, ukoliko ste voljni otvoriti vašu stisnutu šaku''.

Je li ta nezaboravna rečenica iz obraćanja predsjednika Baracka Obame tijekom inauguracije 20. siječnja značila da će se administracija odmaknuti od stare američke tradicije u kojoj se hvale ljudska prava i demokracija, dok se podržavaju autoritarni vladari bliski Washingtonu? Zasigurno je prerano za reći, no vjerojatno ne.

Četiri mjeseca predsjedanja, Obama i njegova državna tajnica, Hillary Clinton, naginju prema pragmatizmu, umjesto ideologiji i principijelnosti, što vanjsku politiku čini bližom Richardu Nixonu i Henryju Kissingeru nego Georgeu W. Bushu i Condoleezze Rice.

U svom prvom posjetu Kini, Clinton je izjavila da briga oko ljudskih prava ne smije 'smetati' kooperaciji vezanoj uz globalnu financijsku krizu, klimatske promjene i sigurnosna pitanja vezana uz nuklearni program Sjeverne Koreje.  

Što se pak tiče onih koji su na krivoj strani povijesti, jedan od ljudi koji odgovara opisu Obame je egipatski predsjednik Hosni Mubarak, a iz Egipta će američki predsjednik uputiti svoj visoko profilirani govor muslimanskom svijetu.   

Dugogodišnji saveznik SAD-a Mubarak, na vlasti je od 1981. godine. On je četiri puta pobijedio na izborima na kojima nije bilo protivnika, a posljednju, petu pobjedu u 2005. godini odnio je u sjeni optužbi za namještanje glasova i uhićenja svog glavnog suparnika.

Američki Department of State, koji izdaje godišnja izvješća o ljudskim pravima, Egiptu daje loše ocjene i bilježi: 'Vladino poštovanje slobode medija, slobode okupljanja i religije nazadovalo je tijekom godine (2008)''. Tamo nema otvorene šake. 

Naprotiv, Mubarak je odigrao ulogu domaćina i djelovao kao sponzor Omara al-Bashira, sudanskog predsjednika protiv kojega je zbog zločina u Darfuru podignuta optužnica Međunarodnoga suda u Haagu. Sud je nalog za Bashirovo uhićenje izdao u ožujku kada je 'freedom agenda' Busheve administracije bila na svom vrhuncu. Rice je tada, za vrijeme Busheva drugog mandata, posjetila Kairo i najavila raskid s prošlošću.

- Šezdeset je godina, moja zemlja, Sjedinjenje Države, tražila stabilnost u regiji na štetu demokracije. I mi nismo postigli niti jedno. Sada razgovaramo o drugačijem smjeru. Mi podržavamo demokratska htjenja ljudi.

Glas koji se nije čuo

Do 2005. godine, kada je Rice održala svoj govor o 'demokratskim htjenjima', američki imidž u arapskom svijetu bio je već okaljan ratom u Iraku, skandalima iz zatvora Abu Ghraib i Guantanamo i tek je nekolicina Arapa bila sklona povjerovati bilo čemu što je pripovijedala Busheva administracija.

Njena opaska isticala se svojom prostom iskrenošću i svojim pravcem, no ideja nije bila nova. Podrška demokracijama nasuprot diktaturama bila je glavna tema američke vanjske politike od trenutka kada se SAD na prijelazu 20. stoljeća uzdigao do statusa 'velike sile'.   

To nije spriječilo SAD da zbaci demokratski izabrane vođe koji joj nisu bili po volji (poput Salvadora Allende iz Čilea ili Jacobo Arbenza iz Gvatemale) i podigne diktatore po svojoj volji (Shah u Iranu, Mobutu Sese Seko u Kongu, Ferdinand Marcos na Filipinima). Zbog pričanja jednog, a prakticiranja drugog, SAD je zaslužio reputaciju licemjera. Entuzijazam Busheve administracije za promociju demokracije na Bliskom istoku splasnuo je ubrzo nakon što je islamska grupa Hamas, koju je Zapad odbacio kao terorističku, 2006. godine osvojila izbornu pobjedu u Gazi. Od tada, dio američkog vanjskopolitičkog aparata obilježio je političke alternative u regiji kao 'islamiste' ili 'autoritarne struje'.

Velik broj stručnjaka predviđa, ako bi danas bili slobodni izbori u Egiptu, tada bi pobjedu odnijelo Bratstvo Muslimana (Musliim Brotherhood), čiji je cilj formiranje islamske države, što je pak neugodna mogućnost za Washington.

Kako bi 'gurnuo' arapski mirovni plan, Obama želi sudjelovati u naporu da se stvori palestinska država uz bok Izraelu. Mubarak je u tom nastojanju očito dobar partner, čak iako se nalazi na krivoj strani povijesti. Plan Izraelu nudi normalizaciju odnosa s arapskim državama, ukoliko se on povuče s teritorija zauzetih tijekom Arapsko-izraelskog rata 1967. godine, a prva ga je osmislila Saudijska Arabija, joj jedan zdušan saveznik SAD-a koji je daleko od demokracije i koji je sklon gušenju alternativne misli.

Kako Obama namjerava uvjeriti zemlje na krivoj strani povijesti da se prebace na pravu trebalo bi biti jasno formulirano u njegovu govoru upućenom muslimanskom svijetu. Govor bi mogao biti trenutak za preokret u odnosima Amerike s petinom svjetske populacije, no još uvijek mnogo toga može krenuti po zlu, čak i za predsjednika koji ima karizmu i  izvanredne političke vještine poput Obame. Da ne spominjemo rezonantno srednje ime: Hussein.

On si je postavio ambiciozni zadatak da 'resetira sliku Amerike' u muslimanskom svijetu. Riječi i samo riječi to neće postići, no riječi su dobar početak.