Odlazak Amerikanaca iz (ne)uspjele iračke pustolovine

Dok se 40.000 vojnika iz Četvrte brigade Stryker, Druge divizije pješaštva, povlači preko granice u Kuvajt kao zadnja američka borbena postrojba, podvlačenje crte pod američku sedmogodišnju pustolovinu ne daje baš neke dojmljive rezultate

Kad se pogledaju ciljevi objavljeni 2003. kad se na inzistiranje Georgea W. Busha krenulo u rušenje Saddama Husseina, bez prevelikog razmišljanja čime će se popuniti vakuum nastao uklanjanjem tog diktatora, ne može se reći da su Amerikanci baš nešto postigli u Iraku. Odlazak 100.000 pripadnika borbenih postrojbi čak nije ni kraj američkog angažmana, jer preostalih 50.000 savjetnika i čuvara reda također će nositi oružje (makar će samo s odobrenjem iračkih vlasti učestvovati u borbama), zemlja je u ruševinama i nije uspostavljena nikakva čvrsta vlast, a ona labava koja jest uspostavljena je šijitska i stoga daleko sklonija Iranu nego što bi Amerikanci htjeli.

Neki analitičari tvrdili su da su poslovi u obnovi Iraka koje je dobio Halliburton prilično neisplativi, s tim što su i tako neisplativi za tu tvtku, čiji je istaknuti dioničar i bivši član uprave Bushov podpredsjednik Dick Cheney, značili spas. Halliburton je svojedobno toliko radio s azbestom da su ga brojne tužbe ogulile do kože, i poslovi u Iraku su bez obzira na stupanj profita bili neophodni da se održi supstanca tvrtke.

A što se nafte tiče – i tu Amerikanci iz Iraka odlaze uglavnom praznih ruku, što se najbolje vidi iz popisa ugovora za eksploataciju koje je iračka vlada razdijelila u lipnju i prosincu 2009. Najbolje su prošli britanski BP i kineska China National Petroleum Company osvojivši Rumailu (17 milijardi barela) te ruski Lukoil, koji je u suradnji s norveškim Statoilom dobio drugu fazu zapadne Qurne (12.9 milijardi barela).

Prva faza zapadne Qurne (8.7 milijuna barela) jedno je od rijetkih iračkih naftnih polja koje će eksploatirati američka tvrtka, ExxonMobil, a i to će dijeliti s nizozemskim Royal Dutch Shellom. Shell je dobio i Majnoon (12.6 milijardi barela), koji će "bratski" (60:40) dijeliti s malazijskim Petronasom, koji je dobio još nekoliko ugovora u suradnji s ruskim Gazpromom. Pored Exxona, od Amerikanaca još samo Occidental ima udjela u eksploataciji iračke nafte, a i to su "mrvice sa stola" – udio u Zubairu (4 milijuna barela) dijeli s taklijanskim ENI-jem i južnokorejskim Kogasom.

Drugim riječima, svi oni vojnici koji se sad povlače iz Iraka, kad se (ako prežive Afganistan) vrate doma, krenu napuniti rezervoar auta i vide koliko će ih to koštati, vjerojatno će se zapitati za čije su babe zdravlje oni tamo ratovali. A od toga tko im ponudi odgovor na to pitanje, i kakav odgovor, itekako će ovisiti budući ustroj američke političke scene.