Plavšić: Srpski narod nije kriv za zlodjela

Ratna zločinka dala je opsežan intervju u kojem je rekla da bi radije izabrala smrtnu kaznu, te zašto je priznala krivicu.

Biljana Plavšić, 79-godišnja ratna zločinka dala je intervju za srpsku Politiku, u kojem je objasnila zašto je prihvatila krivnju za počinjene zločine.

Rekla je da je, kada je otišla u Haag, dobila optužnicu koja se sastojala od tisuća stranica. za nju su to sve bili nepobitni dokazi o zločinima koje je počinila srpska stranka. Izjavila je kako su ubojstva, mučenja i logori tragično otkriće za nju, pa najviše činjenica da su Srbi počinili zločine. Do tada, tvrdi, kako o tome ništa nije znala.

U pauzi, koja je trajala godinu i pol dana, kada je puštena na slobodu, koja joj je kasnije pribrojana kao dio kazne nekoliko se puta susrela sa patrijahom Pavlom.

On je neprestano dolazio do nje, ona do njega, te je tražio njezino priznanje. Ona ga je tada upitala jesu li ti ljudi zaslužili istinu, a on joj je kazao kako je i u toj sudnic Bog, te su za nju svi problemi bili rješeni.

Rat i biznis, pa nije to za žensko

Ona tako i dan danas tvrdi kako je tada obnašala funkciju člana predsjedništva Republike Srpske, te je bila  zadužena za humanitarne poslove, zbog čega nije dobivala službene informacije, te da nije znala što se događa na terenu.

Kada ju je novinarka upitala zašto je onda kriva, kazala je da snosi krivicu jer je zauzimala takvu poziciju, a da nije znala što se događa. Slaže se i sa sudom koji joj je rekao 'znali ste, ili ste morali znati'. Objašnjava kako nije znala znala, ali je morala znati.

Photo javno165

No u priznanju krivice rekla je kako je bila zaslijepljena strahom da se sudbina Srba ne ponovi. To je komentirala tako što je rekla da je na izborima izabrana kao i profesor Koljević. Kada je rat počeo, 'ljudi koji nisu izabrani uzeli su stvar u svoje ruke'.

Dodaje kako je tada počeo rad, pa biznis, te 'sve to skupa nije za žensko'. Tada je to sebi tako objašnjavala, te nije inzistirala da joj članovi predsjedništva proslijeđuju izvještaje s terena, ali ih ni ona nije tražila.

Radije bi otišla pod smrtnu kaznu

Također, tvrdi kako je očekivala da i drugi optuženici priznaju krivnju za počinjene zločine, da kažu, baš kao i ona, da srpski narod nije kriv za zlodjela. Ona je tada preuzela odgovornost na sebe, pa je mislila da će ukoliko to uradi, za njezinim primjerom krenuti i ostale muške kolege, piše Politika.

Očekivala je ona i da će postupkom izazvati ključne ljude koji su bili iznad nje, no pogriješila je jer je vidjela da o tome nema govora, da je sama i da su se 'kao miševi, onolike ljudine, u rupe sakrili'.

Na pitanje o tome da li je rekla istinu za koju je saznala tek u Schwenningenu kad su joj kao optuženoj predočili hrpe dokaza, kazala je da je i dodala: 'A kada bi bile takve iste kutije dokumenata o onome što su drugi narodi Srbima radili, te da postoji smrtna kazna, ona bi radije otišla pod smrtnu kaznu.

'Ne smiješ nikome reći da ti je onaj ustaša ubio toliko članova porodice'

- Jer tada bi se moglo i govoriti o pomirenju i pravdi. Ovako u Haaškom tribunalu ima pravne procedure na pretek, ali pravde nema - zaključuje Plavšić.

Objasnila je kako se svjedok iz Južne Afrike, a koji je aktivno sudjelovao u procesu otkrivanja istine u toj zemlji, bio pun nade da će i njezino suđenje biti putokaz ka pomirenju. To su bili ciljevi Haaškog suda koji su danas zaboravljeni.

- Nemam ništa protiv toga. Iza 1941. godine često sam pomišljala da bi neki sud, pri kojem bi se zločini raščlanili i objelodanili, zaustavio takav slijed povijesti. Ali tada je takva mogućnost bila odbačena. Tada je bilo 'bratstvo i jedinstvo'. Ne smiješ nikome reći da ti je onaj ustaša ubio toliko članova porodice…- smatra Plavčić.