Ron Paul: Od kada je Amerika počela vjerovati ludom libertarijancu?

Ron Paul je dugogodišnji republikanski kongresmen i trenutno se natječe za republikansku nominaciju za amerićkog predsjednika. Bezuspješno je tu nominaciju pokušao ugrabiti i prije četiri godine. Nije bio ni blizu. Otpisivali su ga i kada se kandidirao ovoga puta, ali ankete među republikanskim biračima pokazuju da mu popularnost naglo raste. Trenutno ga 11 posto republikanskih birača želi vidjeti za svog predsjedničkog kandidata.

No, glavni problem Rona Paula je što većina američkih medija njegovu kampanju ne doživljava ozbiljno i nikada je nisu doživljavali. Ni danas, ni prije četiri godine, a ni prije 24 godine kada je bio predsjednički kandidat, ali Libertarijanske stranke. O njemu ima upadljivo manje tekstova, tv i radio priloga nego o bilo kojem kandidatu dolazi on s republikanske ili demokratske strane. Čak su i oni kandidati koji su od njega lošije prolazili ili koji danas lošije prolaze bolje zastupljeni i imaju više prostora u medijima. Rona Paula američki mediji jednostavno ne smatraju kandidatom koji ima bilo kakve šanse iako mu brojke nezadrživo rastu. Zašto je taj osebujni republikanac podcijenjen najbolje je objasnio Dana Milbank, kolumnist Washington Posta.

-Prije četiri godine smo ga ignorirali jer su njegove ideje naprosto bile lude. Danas ga ignoriramo jer su njegove ideje općeprihvaćene i svi drugi kandidati su ih preuzeli kao svoje- objasnio je Dana Milibank zašto je Paul u tako podređenom medijskom položaju, toliko očitom da su ga morali od "zaborava" novinara štititi i zastupnici čitatelja, svojevrsni pravobranitelji ljudskih prava u američkim novinskim redakcijama. Rona Paula, iako je redovno osvajao izbore za Kongres, nitko u politici nje shvaćao ozbiljno od prvog dana kada se pojavio. Jednostavno je bio i ostao preradikalan. Doktor iz Teksasa više od svega cijeni slobodu u svim njenim pojavnim oblicima. I koliko mu je sloboda draga, toliko mu je velika vlada i država mrska jer smatra da kao takva istu tu slobodu i ugrožava. Ron Paul je veliki protivnik svih američkih ratova ( jedini je republikanac koji je glasao protiv rata u Iraku), ali i veliki protivnik pobačaja. Porodničar ne voli ništa što uzima život. Zato se Paul oduvijek snažno protivi zadiranju države u privatni život čovjeka ali i njenom pretjeranom zadiranju u gospodarske tokove. On radikalno vjeruje u slobodno tržište i u tome ga nije pokolebala ni kriza. Dapače. On za probleme Amerike krivi skupu državu koja se zadužuje radi ratova i socijale, a za središnju američku banku tvrdi da je greška od dana od kada je osnovana.

Smatralo se njegove ideje nikada neće naići na širu biračku bazu. Ron Paul je prije svega libertarijanac, a tek onda republikanac. Ron Paul se zalaže za vraćanje zlatnog standarda ( kada se tečaj dolara vezao za cijenu zlata). Ali jednako žestoko Ron Paul se protivi i pobačaju. Zbog toga je jedva dobio kandidaturu libertarijanske stranke prije 20 godina, ma koliko ta stranka mala bila. Naime, Libertarijanci su treća američka politička stranka, ali od prve dvije ( i jedine dvije prave) neuporedivo manja. Zalažu se za što veći stupanj osobnih i poslovnih sloboda i minimalno uplitanje države u ljudske odnose. Među sobom se dijele na liberale i konzervativce, a tako ih dijeli najviše njihov odnos prema pobačaju.

Liberali su puno brojnije krilo unutar Libertarijanaca, ali 1988. godine ipak su dali predsjedničku kandidaturu odbjeglom republikancu Ronu Paulu jer je njihovo malobrojnije konzervativno krilo bilo puno uspješnije u sakupljanju novčanih priloga.

Paul je na izborima 1988. godine dobio zanemarivih 0.47 posto glasova, a u tolikom postotku su u Americi bile prihvaćene i ideje Libertarijanaca. Iako je većina libertarijanaca bila snažno pro choice angažirana Ron Paul si je zadao osobnu misiju da ih u tome razuvjeri. Govorio je da ne mogu tvrditi da apsolutno brane slobodu čovjeka ako ne brane život od zaćeća. Jer, kaže Paul, sve dileme o pobačaju ( npr. bi li zabrana samo povećala broj opasnih ilegalnih zahvata) su periferne, a bitan je samo odgovor na izvorno pitanje: Nastaje li život od zaćeća ili rođenja?

- Kada bi se složili da život nastaje od trenutka zaćeća, onda ja ne mogu zamisliti ni najradikalniju feministicu koja bi tada branila oduzimanje života bilo kojeg djeteta - kaže Ron Paul za kojeg dvojbe tu nema. Život počinje od zaćeća, a ako živite u Teksasu dobre su vam šanse da će vaš život na svijet iznijeti upravo Ron Paul. Naime, Ron Paul je doktor porodničar. Na svijet je donio preko 4000 djece, a i sada svakog vikenda odradi koju šihtu u svojoj lokalnoj bolnici. Ta djeca su mu donijela i prvi mandat u Kongresu.

Ron Paul se u politiku odlučio uključiti 15. kolovoza 1971. godine. Toga dana je Richard Nixon objavio da se tečaj dolara više neće vezati uz zlato.

-Nakon toga dana, sav novac će biti politički novac a ne novac vrijednosti - šokiran je bio Ron Paul. Iako doktor, on se tada jako interesirao za ekonomiju, a osobito je bio oduševljen teorijama koje su iznosili pripadnici takozvane Austrijske škole ekonomije. Toj ekonomskoj teoriji Paul je ostao vjeran do danas. Smatrao je da su velika izdvajanja za Vijetnamski rat i socijalu doveli do gospodarske krize sedamdesetih. U prvom pokušaju 1974. godine nije uspio ući u Kongres, ali dvije godine kasnije to mu uspijeva. Bio je prvi republikanski kongresmen u povijesti iz svog izbornog okruga u Teksasu. Njegovu pobjedu nitko nije očekivao iako je njegov protivnik kasnije priznao da su trebali bolje pripaziti na Paula. Podcijenili su naklonost teksaških roditelja.

 -Pa je on porodio polovicu djece u našem izbornom okrugu. Drugu polovicu je porodio njegov partner - rekao je tada poraženi demokrat. Ron Paul je izgubio na reizboru ali se na idućim izborima opet vratio i mandat potvrdio dva puta. Sredinom osamdesetih izlazi iz Kongresa u kojeg se ponovno vraća 1996. godine. Cijelu svoju političku karijeru Ron Paul je ostao dosljedan sebi i svojim ekstremno libertarijanskim stavovima čak i kada se to kosilo sa aktualnim stavovima Republikanske stranke. Ušao je u povijest kao kongresmen koji je najviše puta glasovao protiv prijedloga svojih stranačkih kolega. No, s jednakom strašću je on odbacivao i prijedloge demokrata zbog čega je u Kongresu dobio nadimak Doktor No.

Doktor No se u osamdesetim godinama prošlog stoljeća razočarao u republikance jer nije kod njih osjećao "iskrenu želju da se drastično smanji savezna vlada". Kandidirao se kao predsjednički kandidat Libertarijanske stranke, sebi ideološki puno bliže, ali po političkom utjecaju potpuno zanemarive organizacije. U devedesetima se Paul vraća u Republikansku stranku i ponovno osvaja mjesto u Kongresu, a 2008. godine se potpuno nezamjetno natječe i za predsjedničku nominaciju. Iako gotovo nitko nije prenosio i slušao što on tada govori, danas se čini da je Ron Paul u biti pobijedio.

Od tada se dogodila i događa velika gospodarska kriza koja je potvrdila da je Ron Paul u većini svojih predviđanja bio u pravu. Njegove ideje, koje su prije odbacivane kao preradikalne, sada izrijekom prihvaćaju gotovo svi relevantni republikanski kandidati. Koliko mu je ugled među stranačkim kolegama porastao govori i podatak da je jedini američki kongresmen koji ima sina senatora. Njegov nasljednik Rand Paul je upao u Senat na prošlim izborima.

Na njegovim idejama, koje su prije 24 godine imale podršku 0.47 posto američkih birača nastao je Tea party, desničarski pokret koji je praktički preuzeo Republikansku stranku i oteo Kongres demokratima i Baracku Obami. Rona Paula svi mediji jednodušno nazivaju duhovnim ocem Tea partyja. Pa, iako su mediji puni Tea partyjevaca, njihovog duhovnog oca i dalje u tim istim medijima nema. Iako su Sarah Palin i Michelle Bachmann zadnjih godinu dana bile zvijezde američkih medija, njihovog "duhovnog oca" tamo i dalje nema. Razlog je što se Ron Paul nikome ne želi dodvoravati pa ni pokretu kojeg je stvorio. On u javnost želi gurnuti svoje ideje, a ne sebe.

I kao što je to naglasio spomenuti kolumnist Milibank, on je u tome već uspio. Ron Paul je već pobijedio, jer su i njegove ideje pobijedile. A to nitko do prije par godina nije mogao ni u šali prognozirati. Zato Milibank možda ipak griješi, kada unatoč svemu, Rona Paula već sada odbacuje kao iole ozbiljnog kandidata za republikansku nominaciju.

Zašto Ron Paul ovoga puta ne bi ipak uspio nagovoriti Ameriku da za njega glasa kada je već uspio u onome što je puno teže i što se tek činilo nemoguće: Ron Paul je natjerao Ameriku da ga posluša. I Amerika mu svakim danom sve više vjeruje.