Rusija i Turska napokon potpisale mirovni sporazum

Mirom u San Stefanu Otomansko carstvo moralo je priznati neovisnost Rumunjske, Srbije, Crne Gore te dati autonomiju Bugarskoj.

Rusija i Turska su tijekom dva stoljeća ratovali sveukupno deset puta. Kako početak ovih ratova pada u razdoblje slabljenja turske države u većini slučajeva pobjednik je bila Rusija.

Rusko-turski rat od 1877. do 1878. godine bio je jedan u nizu Rusko–turskih ratova, između Carske Rusije i Otomanskog carstva.

Korijeni rusko-turskog rata 1877.-1878. bili su u nacionalnom buđenju među balkanskim narodima, kao i nastojanju Rusije da izbije na Crno more, i da tako nadoknadi teritorijalne gubitke koje je pretrpjela tijekom Krimskog rata. Neposredni rezultat ovog rata bio je potpuna nezavisnost tadašnjih kneževina; Rumunjske, Srbije i Crne Gore, koje su i dotad imala de facto suverenost, ali su nakon rata i formalno proglasile nezavisnost i potpuno odvajanje od Osmanskog carstva (do tad im je sultan formalno bio suveren).

Nakon gotovo pet stoljeća turske vladavine (1396.-1878.), ponovno je uspostavljena bugarska država, i to kao Kneževina Bugarska, pokrivajući zemlje između Dunava i Planine Balkan (osim Sjeverne Dobrudže koja je pripala Rumunjskoj).

Indirektna posljedica rata bio je i Berlinski kongres, kojim je dopušteno Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu, kao i Ujedinjenom Kraljevstvu da okupira Cipar, dok je Ruskom Carstvu pripojena Južna Besarabija i kavkaska oblast Kars.

Zbog britanskog pritiska Rusija je prihvatila ponuđeno primirje Otomanskog carstva 31. siječnja 1878. godine, ali su se ruske trupe nastavile kretati prema Carigradu. Zbog tog su Britanci poslali flotu bojnih brodova, koja je trebala zastrašiti Ruse i spriječiti njihov ulazak u grad, i privoliti ih da potpišu Sanstefanski mir. Na kraju je Rusija podpisala Ugovor iz San Stefana, 3. ožujka 1878. godine. Po odredbama tog mirovnog sporazuma Otomansko carstvo moralo je priznati neovisnost Rumunjske, Srbije, Crne Gore te dati autonomiju Bugarskoj.

Kršćansko stanovništvo propatilo ako se našlo putu otomanske vojske

'Bugarske žrtve', slika Konstantina Makovskog koja opisuje teror bašibozuka u Bugarskoj. Photo Wikipedija

Ruska ekspanzija na Balkan, uznemirila je velike sile, tako da je ubrzo došlo do revizije San Stefanskog mira, kasnijim izmjenama klauzala mirovnog ugovora na Berlinskom kongresu. Glavna promjena koju je donio Berlinski kongres, bila je u smanjenju Bugarske (mnogi su se ipak preplašili tako velike slavenske države), te je ona podijeljena u skladu s ranijim sporazumima između velikih sila koji nisu dozvoljavali stvaranje velike slavenske države. Tako su bugarski sjeverni i istočni dijelovi postali su (i ostali) Kneževina Bugarska i Istočna Rumelija, a Makedonija je vraćena pod osmanski suverenitet.

Svega nekoliko gradova, i vrlo malo sela bili su poprišta dugotrajnih bitaka, tako da su civilni gubici bili relativno mali. Nakon potpisivnja Mirovnog sporazuma iz San Stefana, Rusi su postavili svoj sustav vlasti u novoustanovljenu Bugarsku. Ruski vojnici, kozaci, kao i brojni bugarski dobrovoljci otpočeli su s teroriziranjem i progonima seljačkog muslimanskog stanovništva. U tim progonima po nekim procjenama stradalo je 260 tisuća do 262 tisuća muslimana, a gotovo pola milijuna izbjeglica pobjeglo je zajedno s turskom vojskom.

Tijekom sukoba brojni muslimanski vjerski i kulturni spomenici su objekti uništeni. Velika biblioteka starih turskih knjiga uništena kada je izgorjela džamija u Velikom Trnovu 1877. godine. Većina džamija u Sofiji su sistematski uništene, sedam ih je minirano u jednoj noći u prosincu 1878. godine.

Treba napomenuti i to da je i kršćansko stanovništvo, posebice u početnim fazama rata, ako se našlo putu otomanske vojske također puno propatilo. To se zbilo nakon bitke kod Stare Zagore, kada su se snage generala Gurka, povukle nakon neuspjelog napada na Prijevoj Šipka. Sulejman paša dao je zapaliti grad Staru Zagoru, koji je u to vrijeme bio jedan od većih bugarskih gradova. Sulejman Paša je također za odmazdu po cijeloj dolini rijeke Marice dao povješati sve one bugarske seljake za koje bi se na bilo koji način posumnjalo da su pomogali Rusima (leševi su tako visjeli danima). Zbog toga je gotovo 100 tisuća Bugara izbjeglo na sjever na teritorij koji su već zauzeli Rusi.