Ruske snage napustile Čečeniju

Nakon što je 1991. godine Džohar Dudajev proglasio neovisnost Čečnije, Boris Jeljcin tri godine kasnije šalje tamo svoje vojnike.

Čečenija je ruski naziv pa stoga i međunarodni za domovinu naroda Čečena čiji autoetnonim glasi Nohči.

Godine 1783. Rusija pod Katarinom Velikom pripaja Gruziju stječući tako formalno i vlast nad Čečenijom. Prvi sukob Rusa i Čečena zbiva se 1830. kada ruski car Nikola I. pokušava osvojiti Kavkaz. Slijede Kavkaski ratovi okončani 1864. Pod vodstvom Imama Šamila, kojemu je bio cilj osnovati islamsku državu, Čečeni se uspješno odupiru ruskoj invaziji sve do 1859. kada je njihov vođa Šamil uhvaćen. O njemu piše Lav Tolstoj u romanu Hadži Murat. Manji sukobi traju tijekom 1860-ih, uglavnom oko rijeke Terek. Od 1859. Čečeni su deportirani ili sami bježe u Osmansko Carstvo.

Tijekom ruske revolucije 1917. šeik Uzun Hadži osnovao je 1919. Sjevernokavkaski emirat. Čečenija proglašava neovisnost, ali je boljševička vojska okupira i 1920. osniva Čečensku autonomnu oblast. U siječnju 1921. u Vladikavkazu zasjedao kongres te je ustanovljena SS autonomna planinska republika iz koje se Čečenija izdvojila u studenom 1922. Čečenija se 1934. spaja sa Inguškom autonomnom oblašću u Čečensko-ingušku autonomnu oblast koja pak 1936. postaje Čečensko-inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika. U studenom 1940. njemačke su trupe bile nadomak Čečenije, ali su se povukle. Staljin je deportirao oko 40 tisuća Čečena i Inguša. Dana 23. i 24. veljače 1944. ruske trupe su ih sustavno trpale u kamione i prebacivale na istok. Čečeni i Inguši su 1957. vraćeni iz Kazahstana i Kirgistana u svoju domovinu na inicijativu Hruščova.

''De facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu''

Nakon raspada Sovjetskog Saveza Džohar Dudajev, čečenski političar i bivši sovjetski general izabran je za predsjednika Čečenije te u studenom 1991. proglašava neovisnost. Dana 11.12.1994. predsjednik Jeljcin šalje trupe u Grozni. Poginulo je 70-80 tisuća ljudi, uglavnom čečenskih civila. Uz velike gubitke Rusi okupiraju Grozni i dvije trećine Čečenije. U lipnju 1995. Čečeni zarobljavaju stotine talaca u bolnici u Budenovsku, u južnoj Rusiji. Ruski komandosi rješavaju krizu u akciji u kojoj je poginulo više od stotinu talaca.

U travnju 1996. Dudajev je ubijen projektilom dok je telefonirao satelitskim telefonom. Jeljcin je nakon neuspjelih pokušaja potpisivanja primirja poslao generala Aleksandra Ljebeda da s Mashadovim dogovori povlačenje ruskih postrojbi te se Rusija 1996. povlači poražena, piše Wikipedija. U prvoj vojnoj kampanji poginulo je 3826 ruskih vojnika i između 60 tisuća i 100 tisuća civila. Čečeni 1996. uspijevaju ponovo uspostaviti nadzor nad Groznim, mirovni ugovor s Rusijom službeno je potpisan u svibnju 1997, kojim je predviđeno da Čečenija i Rusija u razdoblju od pet godina postignu politički dogovor o konačnom statusu Čečenije.

Tako 1997. Čečenija stječe de facto neovisnost pošto je Rusija priznala Mashadovljevu vladu. Na tome bi ostalo, ali početkom 1999. Mashadov je prisiljen uvesti šerijatski zakon. Naime učestali su zločini i otmice, jača islam i snage Šamila Basajeva napadaju Dagestan. Mashadov ne podržava napad. Ipak, Rusija prekida pregovore sa Čečenijom i odlučuje upravljati njome iz Moskve. Predsjednik Jeljcin naglo daje ostavku, a vlast preuzima radikalniji Putin koji se surovo obračunava sa čečenskim vođama, ne štedeći pritom ni civile.

Dana 13. veljače 2004. u Dohi u Kataru ubijen je tada bivši čečenski predsjednik Zelimhan Jandarbijev, a na drugom frontu ubijen je Ahmad Kadirov u ekspoziji na stadionu 9. svibnja 2004. Mashadov je ubijen 8. ožujka 2005. Njegovo tijelo nije predano obitelji, nego je pokopan na tajnom mjestu. Šamilu Basajevu ne uspijeva, međutim nitko doskočiti sve dok 10. srpnja 2006. nije poginuo u eksploziji vagona ispunjenog eksplozivom. Nedugo zatim, čečenski su pobunjenici obznanili da ne odustaju od daljnje borbe.