Sirija nije bitna zbog nafte i plina nego položaja: Revolucija nema šanse

U posljednjih mjesec dana poginulo je najmanje 400 ljudi, krv se razlijeva ulicama barem dvadesetak gradova, a očajni ljudi tenkovima se suprotstavljaju bacajući na njih kamenje. Detalji tragedije koja se odvija u Siriji i sada, u trenutku dok čitate ovaj tekst, gotovo su nepoznati javnosti, a informacije iz Damaska, Derae i ostalih gradova u kojima bjesne borbe cure doslovce na kapaljku.

Stranih novinara nema, fotoreporteri agencija protjerani su iz zemlje, a zrnate, amaterske fotografije snimljene mobitelom tek se rijetko probiju iz ove, uz Sjevernu Koreju, danas najzatvorenije zemlje na svijetu. Prema tvrdnjama analitičara, ako arapska pobuna igdje ima minimalne šanse za uspjeh, onda je to u Siriji.

Proaktivni obavještajci

– Za razliku od Egipta, Libije ili Tunisa, sigurnosne i obavještajne službe u Siriji igraju proaktivnu ulogu, one vode cijelu igru. Snage sigurnosti ne čekaju da izbiju demonstracije, već prve povlače poteze, razmještaju trupe u kritičnim gradovima i drže informativnu blokadu pod kontrolom. Sirija je dugi niz godina regionalna obavještajna sila, i to se sada potvrđuje u praksi – kaže hrvatski analitičar i ekspert za obavještajne službe Zoran Grgić.

Kao potvrda njegovih riječi pokazuje se i činjenica da je sirijska vojska u srijedu rano ujutro doslovce preplavila predgrađa Damaska, iako tamo još uvijek nije došlo do prevelikih nemira.

– Sirijske snage sigurnosti znaju što rade, vjerojatno su im procjene govorile kako bi u tim dijelovima grada moglo “postati vruće”. Jasno je da su vojsku razmjestili u predgrađima, nemiri gotovo nikada ne počinju u središtu grada, već na njegovim rubovima – kaže Grgić.

Geostrateška važnost

Iako Sirija posjeduje nešto nafte i plina, u ovome trenutku nisu presudna rudna bogatstva, već njezin specifičan geopolitički položaj. Režim u Damasku usko je povezan s Iranom, pod svojom kontrolom drže Hezbollah u susjednom Libanonu, a eventualnim padom Assada geopolitička i strateška slika Bliskog istoka poprimila bi nov oblik.

– Koliko je Sirija jaka u regiji govori podatak da su iz zatvora u Libanonu pušteni i prosirijski generali kojima je suđeno za ubojstvo libanonskog predsjednika otprije nekoliko godina – kaže Grgić.

Assadov režim već je godinama trn u oku zapada koji je tu zemlju jedno vrijeme svrstavao u “osovinu zla”. Posebno su napeti odnosi sa susjednim Izraelom, a pad sadašnjeg režima znatno bi oslabio poziciju Hezbollaha u Libanonu. Prema Večernjakovim izvorima iz Irana, postrojbe Hezbollaha već se neko vrijeme nalaze u Siriji gdje snagama sigurnosti pomažu u suzbijanju revolucije. Ipak, ni demonstranti nisu toliko neorganizirani niti stihijski vođeni iako se o njima u ovome trenutku vrlo malo zna.

Najbolji pokazatelj za ovu tvrdnju jesu lokacije izbijanja nereda. Prvi ozbiljniji sukobi s Assadovim postrojbama izbili su ne u Damasku, već u Latakiji, na obali Sredozemnog mora. Pobunjenicima je bitno uspostaviti kontrolu nad jednom od morskih luka, kako bi si otvorili opskrbni put. Bez dobre logistike izvana, pobuna je propala u početku. Razvoj situacije još uvijek je neizvjestan, no revolucionari u Siriji imaju najteži put od svih sudionika Arapskog proljeća.

Iranski specijalci i Hezbollah pomažu režimu u Siriji

Zbivanja u Siriji za Večernji list komentira i iranski disident Omid Habibinia, jedan od pokretača demonstracija u Teheranu 2009. godine.

– Iako se za njega gotovo i ne zna, pokret u Siriji izuzetno je jak, ali Assadov režim vrlo je ozbiljan protivnik. Ne samo da koristi vojsku, tenkove i pripadnike Hezbollaha, već imamo informacije da su u zemlju ušle i postrojbe iz Irana, basidži koji su 2009. godine lomili revoluciju u Teheranu, kaže Habibinia.

Kako kaže, opstanak sirijskog režima ključ je opstanka Teherana, koji osim Sirije nema značajnijeg saveznika, i Ahmadinedžad će učiniti sve da Assada održi na vlasti.

– Bez režima u Damasku Iran bi pao u potpunu izolaciju, a znatno bi mu se smanjio i utjecaj u Libanonu gdje, zajedno sa Sirijom, kontrolira Hezbollah – kaže Habibinia tvrdeći da bi, u slučaju pada Assadova režima, gotovo istovremeno počele velike demonstracije u Teheranu kojima bi cilj bio konačno svrgavanje tamošnjeg režima.

– Zbivanja u Egiptu, Tunisu ili Libiji nisu dovoljan pokazatelj Irancima, ali sa Sirijom je situacija nešto drukčija. Režim u Damasku po svojoj je brutalnosti i organiziranosti gotovo istovjetan režimu u Teheranu i ako on padne, Iranci će vidjeti da se i takav sustav, zasnovan na tajnoj policiji, obavještajnim službama i zatvorima, može srušiti – kaže Habibinia.