Susreli se novinar Guardiana i tamničar iz Libije: Bilo je puno špijuna

Sjećam se da je Hatem bio visok, nosio je naočale, bio je malo deblji i uvijek nasmijana lica koje nije odgovaralo njegovoj profesiji. Nisam bio pripremljen na njegovu toplinu koju je pokazivao prema meni. Sresti ga ponovno, bilo je kao susret starih prijatelja. "Kako si, kako si me pronašao, što se dogodilo nakon što si otišao?, pitanja su koja mi je postavio - počeo je svoju priču Guardianov novinar Ghaith Abdul-Ahad koji je dva tjedna proljetos proveo u zarobljeništvu u Libiji. Njega i nekoliko kolega iz drugih medija zarobile su Gadafijeve snage u gradiću Zawiya tijekom prvih dana pobune.

Nakon Gadafijeva pada, odnosno smaknuća, novinar se ponovno vratio na "mjesto zločina".

- U ranim danima libijske revolucije, Hatem je bio zadužen za nas zarobljenike. Zadnji put kad sam ga vidio odvajala su nas samo željezna vrata. Jedino njegovo lice i ruke mogao sam vidjeti dok mi je dodavao hranu. Dok je vani revolucija bila u puno jeku, zatvorski službenici bili su puni povjerenja. Hatem je bio ljut, frustriran, a ponekad i obmanut, pobunjenike je nazivao "štakori" dok su se Gadafijeve snage borile protiv njih i NATO-a. Optužio je novinare da su špijuni i neprijatelji Libije - piše Ghaith Abdul-Ahad.

- Što želite od nas?, pitao bi nas svaku večer dok je stajao ispred moje ćelije i ispijao kavu. Nekad bi pokazao velikodušnost pa dao šalicu kave i meni. No, nikada nije ulazio u ćeliju. "Mi volimo Gadafija. Sve ovo što se događa je zbog vas novinara" - govorio je Gadafijev pristaša zarobljenim novinarima.

Nekoliko mjeseci nakon što su ih oslobodili, Ghaith Abdul-Ahad vratio se u Libiju i potražio Hatema.

- Htio sam ga pitati je li uistinu vjerovao u ono što mi je govorio ili je to samo bila gluma - piše Ghaith Abdul-Ahad koji je u Libiji i pronašao svog čuvara.

- Bio je to čudan trenutak. Sreli smo se kao stari prijatelji. Imali smo neku vrstu prijateljstva. Ipak, mogu li povući crtu između njega i njegova posla? Mogu li biti prijatelj svom zatvorskom čuvaru? Ispričao mi je što se dogodilo nakon što sam napustio zatvor. Govorio je o tome s nježnošću kao da je to mjesto ispunjeno sretnim uspomenama - piše Ghaith Abdul-Ahad.

- Znali smo da će nas NATO bombardirati pa smo zbog toga poslali većinu zatvorenika na drugo mjesto, no mi smo ostali ovdje. Većinu noći mogli smo čuti rakete i eksplozije, no jedne noći smo čuli samo jaku eksploziju, pod mi je nestao pod nogama i onda se čula još jedna eksplozija. Sve je bilo prekriveno dimom i prašinom, sva su vrata bila otvorena. Zgrada koja je pogođena bila je naš komunikacijski centar. Oprema za praćenje nam je bila ondje i mogli smo prisluškivati čiji god telefon smo htjeli. Što misliš, kako smo pronašli tebe? - nasmijao mu se Hatem.

- Mogli smo preživjeti da je NATO bio sam, no Libija je bila puna špijuna - dodao je Hatem ogorčeno.

- Toliko je ljudi na kraju prebjeglo i ne zato što se nisu slagali sa režimom nego zato što su znali da je gotovo - dodao je zatvorski čuvar.