Turci više ne žele Europsku uniju- ne vjeruju njenim procjenama

Turski ministar vanjskih poslova Ahmet Davutoglu izjavio je u intervjuu u Spiegelu da ulazak Turske u EU podržava još samo 30% birača, što je strašan pad u nekoć proeuropski oduševljenoj naciji. Prije godinu i pol Davutoglu je u intervjuu za Obzor izjavio da (tada) ulazak u EU podržava čak 60% građana, ali da ih samo 35% vjeruje da će se u tome i uspjeti jer su “izgubili povjerenje u objektivne procjene mehanizama u EU”.

Kulturne i vjerske predrasude prema Turskoj postojale su u EU i tada, ponajprije u redovima ekstremno desnih stranaka. No, i N. Sarkozy je već tada tvrdio da Turska ne spada u Europu, a A. Merkel nudila je privilegirano partnerstvo umjesto punopravnog članstva. Gubitak strpljenja, vjerojatno i povrijeđeni ponos – razloga za hlađenje snova o članstvu u EU Turci su iz Europe dobivali napretek.

Posljednjih godina, međutim, imali su ih napretek i kod kuće. Turska je iz nekoć zaostale zemlje naglo izrasla u 19. gospodarsku silu svijeta. Prošle godine imala je rast BDP-a od 8,9%, dok je Njemačka, i to kao članica EU koja se najbrže oporavlja od krize, imala 3,6%. Turski dug iznosi 41,2% BDP-a, izrazito manje od velikih članica EU, a nezaposlenost joj je u razini europskog prosjeka.

Kad se zna da je osobna potrošnja u toj zemlji u 2010., godini krize, porasla 6,8%, postaje jasno zašto Turci EU možda više ne smatraju nužnom za razvoj i dobar život. Iako se premijer Recep Tayyip Erdogan u aktualnoj predizbornoj kampanji za parlament nije pretrgnuo u spominjanju EU, pobjeda njegova konzervativnog AKP-a ipak je izvjesna.

Možda čak i apsolutna. Ipak, u Turskoj se posljednjih godina njegova mandata bilježi sve snažnije nezadovoljstvo odnosom prema medijima i demokratskim tekovinama. Riječ je o sekularno raspoloženoj političkoj manjini kojoj EU stoga vjerojatno djeluje sve primamljivije.

Turska vladajuća stranka vodi na današnjim izborima

Turska vladajuća konzervativna stranka krenula je na današnjim parlamentarnim izborima po svoj treći uzastopni mandat s nadom da će osvojiti dvotrećinsku vlast u parlamentu, koja će joj omogućiti promjene ustava. Sa 30 posto izbrojenih glasova, Stranka pravde i razvoja (AKP) osvaja 55 posto glasova, ostavljajući daleko iza sebe svoje političke protivnike.

Turski premijer Recep Tayyip Erdogan tvrdi da će novi ustav, koji bi trebao zamijeniti ustav iz 1982. uključivati “osnovna prava i slobode”, ali nije otkrio baš previše detalja što bi se moglo naći u nacrtu.

Iako je stranka premijera Erdogana, koja je svoj prvi mandat osvojila 2002. godine, budila sumnje o islamizaciji Turske, građani će, bez sumnje, nagraditi velik gospodarski rast ostvaren pod Erdoganom.  Među državama G 20 ispred Turske sada je, mjereno gospodarskim rastom, samo Kina.

Na izbore je izašlo 15 stranaka i 200 nezavisnih kandidata koji se natječu za 550 mjesta. U Turskoj pravo glasa ima oko 50 milijuna birača. 

Iako su izbori prošli relativno mirno, agencija Anatolija izvijestila je da je policija uhitila 34 osobe u jugoistočnoj provinciji Batman jer su agitirale za kurdsku stranku Mir i demokracija. Na jednom biračkom mjestu u Ankari policija je suzavcem razdvajala dvije posvađane skupine birača.