Večernjakov reporter iz Kaira: Revolucija je nazaustavljiva

"E, moj Hassane, tko tebe kamenom, ti njega fotoaparatom!" – prošlo mi je kroz misli dok sam posramljeno proučavao mali Olimpusov fotoaparat koji sam nekoliko trenutaka prije dobio na poklon od 22-godišnjeg Egipćanina Muhameda. Muhamed studira zadnju godinu hotelijerstva, živi na periferiji Kaira u siromašnoj radničkoj obitelji i radi kao recepcionar hotela Alexander Qabana, u kojem sam smješten već 7 dana. On i ja smo jedine žive duše u hotelu, a Muhamed kao i milijuni njegovih vršnjaka, dušom, srcem i živcima izgara za revoluciju. Jutro je nakon demonstracija dan za odlazak, a nas dvojica poput zarobljenih hotelskih duhova sjedimo u predvorju zaključanog Alexandera i ispijamo kavu.

Kavanske rasprave

Izvana se više ne čuju pucnji, trg je još uvijek pokoren mirnim i iscrpljenim demonstrantima, a spokojna atmosfera darežljivo ostavlja prostor za dokonu kavansku raspravu, hoće li Mubarak otići danas, ili sutra?! Muhamed je uvjeren da će otići do večeri, a ja, iskreno, uopće ne razmišljam o Mubaraku. Razmišljam o Muhamedu, o njegovoj gesti, i o ukletih 7 dana kairskog pakla u kojima sam pronašao prijatelja, čovjeka kojemu sam samo nekoliko dana ranije kada me probudio 25 minuta nakon što sam zaspao prvi puta u 24 sata, poželio barem jedan od onih kamena koji su nam letjeli nad glavama.

Posramljeno vraćam film u natrag, teško je reći, da li nekoliko dana ili sati, jer ovdje je vrijeme mjerljivo isključivo emocijama i trenucima, i prisjećam se Muhamedove reakcije kada sam se nakon ne baš srdačnog susreta s Mubarakovim nasilnicima koji su mi oteli fotoaparat i počastili pljuskama, poput poražene vojske vratio u hotel.

– Revoluciju nitko neće zaustaviti pa ni ti kriminalci! – urlao je dok je njegov glas poput jeziva gonga odzvanjao praznim hotelom – Ako ti majmuni misle da će s tvojim aparatom prestati revolucija, jako su i zaj....i! Sutra ću ti donijeti svoj aparat pa uslikaj baš ta govna! Nosit ćeš ga doma i tamo ćeš ga svima pokazati kao uspomenu na ovu revoluciju i na ovaj povijesni događaj! – Muhamed je bio revolucionar u srcu, ali ne i na ulici. A tako je silno želio baciti barem jedan kamen na drugu stranu i iz sveg glasa viknuti: Mubarak, odlazi!

Na meti tajnih služba

No, s 80 egipatskih funta, koliko je zarađivao na mjesec i s kojima je pomagao obitelj i završavao fakultet, Muhamed je morao obećati gazdi hotela, da će bdjeti nad njegovom imovinom kao pit bul. Dane i noći smo provodili zajedno u tom u gazdinom hotelu, ja sam pričao o Zagrebu i Bejrut, a on samo o jednom. Slobodnom i dostojanstvenom Egiptu. Ja bih odlazio i vraćao se u hotel, a on me uvijek ispraćao šutke i dočekivao širokih zjenica: – Što ima?! Što kažu?! Je l tko ranjen, ubijen?! – Kada sam mu tog subotnjeg jutra zahvalio na Olimpusu i obećao da ću mu iz Zagreba poslati bolji i moderniji aparat, Muhamed mi je sjetno odgovorio: – Samo se ti jednog dana vrati u naš slobodni Egipat pa da zajedno popušimo nargilu. Odobrovoljio sam ga i opet izišao na ulicu. 

Mirno je, demonstrant su tu, vojska je tenkovima napravila dvije fronte, i čini se, preuzela inicijativu. Prvi put hodam Kairom bez straha, a dok prolazim pokraj skupine nasilnih mubarakovaca koju je vojska svezala lisičinama i oduzela im Molotovljeve koktele i drugo oružje, osjećam se posve dobro. Zalazim u čuveni egipatski nargila shop, star 800 godina i pridružujem se Egipćanima koji puše fini voćni duhan i raspravljaju o Mubaraku. Svatko ima svoj stav o svemu, a kao "mudri" neutralac, pokušavam se složiti sa svima. Nisam baš bio dovoljno mudar, pa sam brzo razotkriven, ismijan i uspoređen s političarima koji govore puno, a ne kažu ništa. Pozdravljam društvo, i krećem prema Trgu oslobođenja i usamljenom Muhamedu. 

Nemam aparat, ni akreditaciju, izgledam kao Egipćanin, i toga trena ne osjećam strah koji osjeća svaki novinar u Kairu. Iako je novoizabrani potpredsjednik Egipta Omar Sulejman na državnoj televiziji izjavio da će zaštiti novinare, svi u Kairu znaju da su novinari otvorene mete režima i da su pripadnici tajnih služba masovno počeli upadati u hotele i hapsiti novinare. A da Vlada laže potvrdila mi je demonstrantica Radida: – Rekli su da nas neće uhićivati ako napustimo Trg. Lažu. Otišla sam kući sat vremena odmoriti se i služba je došla po mene. Četiri dana sam bila u zatvoru. Danas su me pustili i odmah sam se vratila. – No, tako je to ovih dana u Egiptu. Dok na kontrolnom punktu pukovnik Sharif na moju hrvatsku putovnicu oduševljeno spominje "Šukera i Bobana koje obožava", demonstranti ne odustaju od svojih zahtjeva i za nedjelju najavljuju i milijunski skup – Dan mučenika.