FOTO: Dvina Meler je avanturistica nemirnog duha

Naša avanturistica i trofejna karatistica ugostila nas je u svojem domu koji više nalikuje na etnografski muzej nego na stan.

Ljude je oduvijek zanimalo kako žive veliki pustolovi, kojima zemaljska kugla otkriva sve svoje tajne pod njihovim neumornim koracima po njenom licu i razotkriva sve svoje tajne, kada nisu na putu i kada vrelinu pustinjskog sunca i vrhove najviših planina zamijene toplim domom.

Tako smo i mi ovoga tjedna odlučili posjetiti nađu avanturisticu Dvinu Meler u njezinom domu, u kojem ljubomorno čuva sve suvenire sa svojih brojnih putovanja svijetom i gdje nakon što se vrati s jednog, već planira drugo putovanje.

Čim smo kročili preko kućnoga praga, gdje nas je Dvina dočekala kao pravi domaćin, shvatili smo da je njezin dom nešto zaista posebno. Njen stan, u kojem živi sa svojim višegodišnjim dečkom, više nalikuje na muzej u kojem se čuva svjetska etnografska zbirka nego stan u miroljubivom Buzinu.

Curdy se brzo s nama sprijateljio i počeo se igrati s nama Photo Siniša Bužan

No, ipak, Dvina Meler ne bi bila Dvina Meler, kada i njen dom ne bi bio nešto posebno. Kraj drvenog stola i paravana iz Indije u kolonijalnom stilu, Dvina nas je odmah ponudila ukusnom rakijom i zelenim čajem, jednim od mnogih koje donosi sa svojih putovanja. Kako zaista ima mnogo vrsta zelenih čajeva, mi se nismo mogli isprva odlučiti koji bismo popili, no nakon malo razmišljanja, prihvatili smo njenu ponudu da kušamo zeleni čaj s lubenicom.

Kako bi cijeli doživljaj bio uokviren, Dvina nas je ponudila i čokoladom od zelenog čaja koji je donijela iz Koreje i jedino što možemo reći za tu slasticu jest to da je jednostavno senzacionalna.

Nakon  kratkog ćaskanja i prepričavanja događaja s jednog od njezinih putovanja, zamijetili smo da je u kutu njene dnevne sobe terarij u kojem čuva svojeg kućnog ljubimca, Curdya, kraljevskog pitona.

Mi naravno nismo mogli odoljeti, a da se ne poigramo s njim, a Dvina je sa svojim kućnim ljubimcem spremno pozirala. Iako se ova preslatka zmija u početku malo bojala, ubrzo se navikla na nas, pa je počela puzati po našim rukama i ponosno dizati glavu kako bismo je mogli maziti po glavi.

- Curdy je jako čista i idealan je kućni ljubimac. Nedavno sam Curdyu dala pet miševa, no on je pojeo samo četiri, Tako sam se s tim mišićem zbližila i bilo mi ga je žao, pa sam ga poklonila prijatelju koji ga sada čuva kao kućnog ljubimca. No, slično sam ponovila ubrzo nakon toga i opet je ostao jedan mišić kojeg mi je bilo žao. Kako nisam znala kamo ću s njim, ja sam ga pustila u polje, no nakon što je pala večer, pomislila sam da bi mogao uginuti  od hladnoće, pa sam ga otišla potražiti. Tako sam ja u mraku s mobitelom tražila bijelog miša po polju i što je najbolje od svega našla, sam ga i sada i njega imam kao kućnog ljubimca – otkrila nam je Dvina Meler i dodala kako joj hranjenje zmije sve teže pada-

Dvina Meler čuva svoj vudu talisman Photo Siniša Bužan

Dvina nam je otkrila i kako nije baš vješta u kuhinji i kako ne kuha često. Kada je gladna, na brzinu si pripremi neku tjesteninu s umakom i salatu i to joj je dovoljno. No, Dvina nam je otkrila kako na svojim putovanjima često kuša jela koja su daleko više od egzotike.

- Jednom dok sam bila u Aziji kušala sam vino u kojem su se namakale ptice i ostale nekakve životinje što je tamo specijalitet. Isprva kada su me ponudili s time, malo sam oklijevala, ali sam ipak odlučila probati – otkrila nam je Dvina Meler.

No, poželjeli smo još malo ostati u konzumerskim vodama, pa nam je Dvina pokazala svoju kolekciju alkoholnih pića koja je donijela iz cijelog svijeta. Čim smo ušli u sobu gdje ih čuva, zapela nam je za oko boca rakije u kojoj je prava kobra. Kako nema mnogo ljudi koji čuvaju piće sa zmijom otrovnicom, htjeli smo saznati malo više o tome.

- Tu sam rakiju sa kobrom donijela iz Vijetnama koja se tamo tradicionalno pije, kao i po cijeloj Indokini. Naravno da sam ju probala piti, a ovu bocu sa sobom sam donijela kao suvenir. Donijela sam još nekoliko boca, ali podijelila sam ih prijateljima – kazala nam je Dvina.

Poželjeli smo još malo ostati u prostoriji gdje Dvina Meler čuva sva ta ukusna pića kako bismo što bolje upili njenu atmosferu, jer to je prostorija u kojoj se Dvina najradije opušta. Ono što nam je prvo zapelo za oko je namještaj u kolonijalnom indijskom stillu, ali u hiperkolorizmu. Boje tog naještaja su toliko jarke i žive da jednostavno vam poprave raspoloženje i poželite se zavaliti na njega.

Dvina ponosno pokazuje svoju pilotsku dozvolu Photo Siniša Bužan

- Ovaj namještaj kupila sam u jednom zagrebačkom salonu i nitko ga nije htio kupiti. Bio je snižen zaista mnogo, kako ga ne bi netko više odnio iz salona namještaja i ja kad sam ga vidjela jednostavno sam se zaljubila u njega i morala sam ga imati – kazala nam je Dvina.

Kako cijela prostorija izgleda poput nekog orijentalnog budoara, tako Dvina ima i nargilu, vodenu lulu, na kojoj s društvom nekada zna zapaliti 'šišu', duhan aromatiziran voćem.

- Kada se skupi društvo zapalimo nargilu i uživamo do jutra. Nju sam kupila u Tunisu i zaista mi je draga – otkrila nam je Dvina Meler

U ovoj sobi Dvina Meler čuva mnoge suvenire sa svoji putovanja, pa nam se s nekim i pohvalila. Tako nam je pokazala metak koji je bio ispucan u nju.

- Taj metak je bio u meni, zapravo u pancirnoj košulji koja je bila na meni. To je bilo u Kolumbiji i otišli smo u ustanovu gdje testiraju pancirne košulje i čovjek koji tamo radi pitao me želim li isprobati pancirku i da se sama uvjerim kako će me zaštiti od metaka. Ja sam tako odjenula 'pancirku' i on je u mene pucao s razdaljine od pola metra. Nije mi bilo svejedno, ali nije me bilo niti strah. Čak me nije niti boljelo i imala sam masnicu samo jedan dana. Naravno, metak sam sačuvala – ispričala na je Dvina ovu zanimljivu anegdotu.

No, Dvina Meler nam se pohvalila još nećim i to dozvolom za pilota. Dozvolu je dobila 2006. godine i kaže kako je školu za pilota završila u rekordnom roku. No, na upis u školu odlučila se sasvim slučajno.

- Morala sam se naći s jednim suradnikom i on me zamolio da dođem do njega u školu letenja u Varaždinu. Tamo je bio jedan instruktor letenja i pitao me bih li se snjim provozala. Ja sam pristala i dok smo letjeli pitao me da zašto ja ne bih pokušala naučiti letjeti. Pričekala sam par dana da mi se ideja slegne o odlučila sam se na taj pothvat. Školu sam završila u roku od sedam mjeseci, što je zaista u rekordno jer ljudima inače treba oko dvije godine da dobiju dozvolu – otkrila nam je Dvina Meler.

Tako je završilo naše druženje s našom avanturisticom, no obećala nam je kako će kada se vrati s Papui i Nove Gvineje nova iskustva poijeliti s nama.

Fotogaleriju pogledajte OVDJE