Mala zemlja velikih kritičara

Novi  slogan Hrvatske turističke zajednice uskoro mogao bi biti 'mala zemlja velikih kritičara', jer eto mi smo najbolji u kritiziranju kud god pogledaš kritizira se... Kritizira se vlast, oporba, poznati i nepoznati, djeca i majke. I  stojimo već svi na zadnjim nogama čekajući da nas netko opali kritikom kao maljem.

Ta prokleto zločesta navada da sve ironiziramo i pretvarmo u sarkazam uvukla se u sve pore društva... Eto sjedim ja neki dan na terasi i poznanici zasjedoše na kavicu popodnevnu sa mnom, kao nešto poluposlovno (više nategnuto poluprijateljski). I krene: 'pa kako tebi ide posao, jel ovo cijela tvoja terasa? Koliko zapravo imaš doma gaća?' i ostalo što bi trebao biti dio intime... Pristojna kakva jesam (uvijek se ljutim na roditelje u tom trenutku što su me odgojili tako prepristojnu i nespremnu na ovakve lešinare) šutim neko vrijeme blenem, neodređeno klimam i prostruji mi kroz glavu: ma čekaj malo ta mala Snježana koja se bojala preskočiti potok od srama pred cijelim razredom  pa je pala u potok ne stanuje više ovdje' i krenem ja s laganim šeretskim osmijehom: 'hm.. pa kako tvoji projekti (sve koje je započeo 'Poduzetnik celebrity' su propali) i saslušavam ga dok se vrti u stolici  i uvali se sam u glib blatni iz kojeg ne može van! Aha, klimam ja i dalje i što god da kažem, a ne govorim ništa, bode ga poput noža jer je njegova istina tužna sudbina lažljivog Hrvata kojih, i sami ste svjesni, ima podosta i koji uvijek priča o milijunima, avionima, kamionima, a digne se ne plativši kavu 8 kuna, kao slučajno. U takvim trenucima dođe mi da, kao Ali McBeal, ustanem i počnem divljački plesati na Michaela Jacksona i izvoditi moon walk... Eto, tako mi je došlo jer mi se ne da slušati te puste laži i tlapnje.

I uvijek se iznova prestravim kada sam negdje vani jedina iz Lijepe naše i kada su ljudi dragi i ljubazni i na kraju površni jer poznanici smo k vragu dok naši poznanici ponosni na hrvatsku otvorenost rigaju vatru gdje god stignu, a nažalost takvih je sve više koji svoju gorčinu i neuspjeh kriju iza sarkazma kao...

Ali, ja i dalje vjerujem u dobrotu (evo opet mojih roditelja u priči i njihovog odgoja) i vjerovat ću do smrti da je dobro činiti dobro jer se dobrim vrati... Tako sam ja i ove godine poput Pepeljuge završila na Story red carpetu...

Taman kada se krenulo zahuktavati tko je dobio pozivnicu, tko nije, tko laže da je dobio pozivnicu, ali mu se ne ide, tko stvarno ne ide jer je prevelika faca, i tako uručila i meni pozivnicu... E sada smo u problemu što obući. Hm... Davno prije dok sam bila Ivica Kičamnović cijeloj toj priči vjerovala sam da se možeš zbigecati i sretno protrčati red carpetom s osmijehom... Dosta godina kasnije shvatila sam da što god odjenem u mom slučaju većinom to završava kritikom; bila to minica, dekolte, gola ili časna sestra - nikada ne valja. U toj sam ladici jer treba godinu dana barem lobirati da bi bio dostojno pohvaljen kod modnih kritičara, preko prijatelja, stalnih svađa i prijetnji, ručkova i večera, slučajnih kava i malih druženja, foruma na koji ste logirani pod nekoliko imena, dragog koji, ako treba, prijeti i batinama dotičnim kritičarima...

Meni se sve to ne da. Ja imam previše posla; npr. skuhati sinu ručak. Pa eto tako mi onda i treba biti. Uglavnom tvrdoglavo kupim ono što mi se svidi na prvu, što bude ljubav na prvi pogled, trenutak kada mi se dlanovi od stresa krenu znojiti, počnu mi sline curiti, kada me ponese adrenalin... Tada znam da je to to, jer za mene je moda užitak i trebao bi biti valjda za sve. Pojma nemam u kojem trenutku je to postala filozofija ili kvantna fizika koju mi bijednici ne razumijemo.

U trenutku razmišljanja ići ili ne i u najvećoj krizi ne podržati drage suradnike iz Storya?! Od kuda internetom dopremiti haljinu već kada ne stignem popiti capuccino kod Duoma i jurnuti po dućanima i razletiti se u svim smjerovima stigao mi je nenadano poziv dućana s kojim inače surađujem (opet smo na djelu o dobroti), koja me eto zove da je vidjela da idem na Story party pa će mi pokloniti haljinu Roberto Cavalli kakvu god želim! Nevjerojatno, pa to se meni ne događa, ali dogada se jer mi je ljubazna gđa Kašljević poklonila i nakit koja ide uz istu haljinu tako da sam poput Pepeljuge opremljena protrčala red carpetom s najboljim dijelom mene - mojim sinom. To mi niti jedan krtičar ne može osporiti.