Mobiteli, maturalne večeri i jedne gaćice Vlatke Pokos

Ovih dana u lijepoj našoj postalo je definitivno najopasnije javiti se na telefon jer to većinom može završiti teškim stresom. Što od vrućine, što od krize, što od našeg bahatog, dobro poznatog (znate onu krilaticu - naše cure su najlipše, naši nogometaši najbolji, Naši !!!! Ma gle - mi, pa onda ostatak Svijeta).

Divnih li vremena bez mobitela, često se sjetim, pa budući da se baš ne sjećam kako je to moglo izgledati (jer moja nećakinja danas s 8 godina, a ne može do škole otići da ne pošalje nekoliko sms-ova, mms-ova, conectira se na internet, javi mami da je zaboravila bilježnicu pa ova trči sa bilježnicom i velikim sendvičem do škole i bla bla...) pitam kraljicu majku "Ma kako je to bilo?".

Mojoj majci se također to čini k'o pradavna povijest i njoj je teško shvatiti i objasniti da je do škole - svog radnog mjesta, bez mobitela mogla otići bez da je zovu roditelji, učenici, ravnatelji, svi skupa na čelu kolone sa mnom koja pitam da mi protumači san (?). Uslijed dubokog razmišljanja dolazimo do zaključka da - što iz dućana možeš 50 puta zvat ukućane da nos zabiju u frižider i jave koliko je preostalo jaja, ne pada nam napamet ikakva pogodnost jer tada je stres bio kada si na poslu, kada si uz telefon, a čim se makneš nema stresa. Danas viđam majke po parkovima koje diktiraju troškovnike mobitelom iz pješčanika, očeve koji voze djecu po peesu zavezanu na zadnjem sjedalu i koja lete na sve strane jer voze reli dok urlaju na mobitel i rješavaju rabate, marže, usklađuju nabavne cijene...

Sjetim se kako sam s ponosom nosila svaki novi model mobitela kao najveću vrijednost i pomislim da ću biti istinski bogata i pokazivati time najveći domet luksuza kada ga objesim o klin i budem ležerno hodala uokolo bez te naprave, kada se budem ujutro sa svima dogovorala i izdvajala sat vremena na telefoniranje iz kuće; kao moja baba koju se smjelo zvati u točno određeno vrijeme (da vam ne spominjem da je moja baba bila jako poslovno uspješna ŽENA - nekoliko kuća, hektri zemlje, za vrijeme života je stekla i troje djece odgojila, a udovica je sa 28 godina ostala).

Ipak, dok ne budem toliko bogata da nemam mobitel(nikakav, ni na kurblu) kada čujem da zvoni, trznem se od stresa, jer eto, mogu vas zvati: za neku uslugu koju je nepristojno čak tražiti - ali traže, poluprijatelji, poznanici i slični koji gonjeni činjenicom da su s vama sjedili u društvu, pa vas mogu tražiti svašta da im rješavate: zaposlenja i funkcije njihovih voljenih, poslovne ugovore, novac, paunove kojih imaju viška, plemenite konje s kojima nemaju gdje (kriza, a to nekada je bila dobra investicija. Sad ih, maltene, moraju vezat na parking urbane vile) pa eto možda biste ih vi kupili?!

Ipak ovih dana ja sam najviše prestravljena da netko od mojih maturanata ne dođe do mog broja i nazove me. Tada bi bila u najvećem problemu, jer eto, nije da smo bili neki preludi, ljubavlju i slogom obavijen razred. Bili smo samo razred, i to ženski. Nas 36 upisani svi sa 5,0. Bilo je naravno tu svakavih trenutaka - i lijepih i tužnih i glupih, al iskreno pojma nemam zašto bih trebala za njima žaliti. Putevi su nam se razišli (oni najuporniji, ne nužno najinteligentniji, rade, koliko čujem danas, u gimnazijama i fakultetima maltretiraju nečiji jadnu djecu, neki su novinari, neki su potpuno nestali poudavši se posvuda po svijetu). I što bih sada ja da odem na tu večeru dubokih sjećanja (nikada nisam voljela ta prenemaganja i glumatanja sloge umjetne) kada znamo svi koji smo to prošli kako to izgleda. Ovi koji su, kao, u školi bili popularni većinom su danas k'o u legendarnom filmu "Sjaj u travi" - musavi u nekoj zabiti sa mužem alkoholičarem. A, opet, ima onih koji su tada bili u kutu, u tišini svojeg adolscentskog bića, a sada su nevjerojatno uspješni, atraktivni. U tim trenucima uvijek se sjetim američkih komedija kada ljudi dolaze k'o na nešto fucking bitno na te večere dižući kredite da bi se pojavili u posuđenim autima, odjeći da bi impresionirali. Pitam se: ma koga?! Zločestu Anu iz prve klupe - pankericu bahatu, Jelenu štrebericu koja 4 godine iz razreda nije iazašla, šašavu Manuelu koja se hvalila svojom promiskuitnetošću...? Hm, ja sam uvijek bila ista. Ne mogu vam sada ipričat svoju tužnu priču o ružnom pačetu, pokušala sam u tom razredu žena biti kolovođa neke aktivnosti, bilo kakve akcije, prva sam nosila štikle i šminkala se, šivala odjeću da ne izgledam k'o ostali, učila koliko se moralo (imala sam bez učenja 5 iz filozofije, sociologije, logike itd), nasmijavala sve 23 sata duge vožnje na maturalac, nadmudrivala se sa profesorima, zašprehavala...

Smatram nekako da je to stres i za one koji su tada obećavali, ali nisu uspjeli, za one koji su nisu obećavali, pa su doživjeli nevjerojatan uspjeh i za one koji su obećavali i, eto, uspjeli. Svi se kao nešto licemjerno smješkamo jedni drugima (valjda bi to tako trebalo izgledati), svi smo kao vedri veseli i duhoviti i prisjećamo se svega "kao", a istovremeno ispod stola zurimo i kalkuliramo: ''Ma kako li se samo šlampava Roza tako dobro udomila i u Loubutinkama sjedi, od kuda je, molim te, nepismena Vedrana sada urednica na jednoj TV, pa sjećam se da dvojku nje mogla dobiti iz hrvatskog - ni uslijed šaptanja kompletnog razreda".

Tužnog pogleda gledate svoju, tada najbolju frendicu, koja u jednom trenutku nije mogla podnijeti vaš uspjeh, pa vam je održala predavanje o tome da vaše druženje nema smisla jer si ne može priuštiti ručkove ni kave s vama pod izlikom da nema novca (iako ste vi uvijek sve plaćali, iako ste je zaposlili na isto mjesto gdje ste i vi radili, ali ona je trku izgubila). I tako, rijetki su sretnici da su ostali prijatelji cijeli život sa tim ljudima i da baš u tom razredu vVam se potrefio najbolji frend u životu, jer ja sam imala najbolje frendice van toga razreda. S nekima se čujem, ali sve se to nekako razvodni. Na kraju vam ostanu oni koji su najbliži onome čime se bavite i što radite, jer, budimo realni, ne očekujete valjda da Severina voda uokolo sa sobom frendicu preostalu iz Splita, koja je majka dvoje djece i kućanica, jer koliko god bile dobre i ona bila divna, teško je za vjerovat da se taj odnos u toj dubini može nastaviti i da se mogu poklopiti njihovi životni, radni, zabavni tajminzi.

Severinu sam najmjerno ubacila - što zbog one pjesme ''Prijateljice'', što zbog činjenice da nju di god da ubaciš ljudi se napiknu pa čitaju. Što zbog činjenice da je super žena i da sam, izuzev Pokos, i s njom surađivala! A tek veselja da ste išli u školu sa ''Prijateljicom'' sa velikim P - Vlatkom Pokos...hm, tu bi se svašta dogodilo, i mjesto u knjizi biste dobili .

Vlatka Pokos

Draga Prijateljica i dalje je, koliko vidim, u kampanji - pa je slikovito ilustrirala naše druženje sa slikama na kojima je ja bezočno iskorištavam na dobro plaćenim eventima za koje je uzimala od 7.000 kd do 10.000 kuna. E, dao Bog pa mene tako neko iskorištavao. Jedna od slika me posebno nasmijala jer je to bilo prije nekih 14 godina i bila je dobro plaćena za tu gažu. I predobro, jer ja sam po običaju radila sve (scenarij, sinospsi, kontrolirala sve koji su radili za mene i koje sam angažirala u znoju lica svoga), frizura mi je splasunula onog trena kad sam vidjela krivo postavljenu binu, pa sam je navlačila da dokažem šljakerima da može drugačije, peta mi je zamalo pukla dok sam trčala za hostesama koje su otišle stati u obor sa fazanima, umjesto na ulaz, a voljeni sin, koj je imao tada 3 godine, mi je zalijepio sladoled uslijed akcije na haljnu i tako sam nekako dočekala Vlatku. Ona je, naravno, došla zadnji tren, svježa, mirisna, dotjerana, sa haljinom u onoj navlaci sa velikim logotipom Gucci. Tada smo već svi čuli za Gucci, pa nas to nije zgromilo - dapače i imali smo ga, ali Vlatka sa svojim viškom vremena uvijek je dolazila do nekih novih rješenja u što uspješnijem dotjerivanju. I kada je krenulo oblačenje u improviziranoj garderobi (ustvari kuhinji, pa smo na roštilj odlagali kofere s make-upom, bili su to partizanski dani) pored improvizirane vješalice grčila se poznata manekenka – misica danas opet poznata, priznata žena nogometaša (super cura, da se razumijemo) uvlačila u neku čudnovatu kreaciju Čudnovatog Kljunaša, dok je voljeni sin veselo čupkao perje i grizao dotičnu manekenku.

Vlatka je slavodbitno izvukla neku boja-kože mrežicu sa trakicama na kojima je bio neki poznati nam logo. Ležerno je ispod haljine svukla gaćice sa sebe i krenula to navlačiti. Svi smo u čudu blenuli, jer kada je obukla preko bijelu haljinu izgledala je kao gola, a nije bila!!! Našim čudima nije bilo kraja. "Fuck!" - posramljeno smo razmišljali o svojim čipkastim razno raznim gaćicama, ono za muža - frajera uvijek nešto "spešl". Ali ovo čudo nevidljivo nas je satralo. Vlatka je veselo zadigla haljinu, zagologuzila se i, na čuđenje svih manekeni i 1 gaya, hm možda i pokojeg konobara, pokazivala taj najnoviji zgoditak La perle. Taj trenutak mnogima od nas je promijenio život - nismo više hodali u tangama jedra veličine, niti čipkastima kurvanjskim (što bi ona rekla) poletjeli smo svi to čudo kupiti, ali zamisli čuđenja - nema ih nigdje?! Upozorila je nas Vlatka da to košta 100 eura, ali mnogi su se nadali nekoj jeftinijoj varijanti. Nasjela sam i ja, priznajem, i poletila u La perlu (bila sam uvijek ambicioznija pa sam pravac Milano otišla, iako se draga prijateljica tada još držala Trsta) te se nakupavala tih efekt "Ne vidim te" gaćica. Žrtvovala sam karticu i jedne poštene cipele. Hladan tuš je uslijedio kada je moj bivši muž u čudu zaključio: "Pa kaj si ti luda? Kakve su to bapske gaćetine?!" .