AUTOR: Snježana Mehun
Snježana MehunNajnoviji članci PREKID Na kraju sam ja tješila prijatelje!
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

1. LIPNJA 2010. 16:25h

Snježana Mehun: Moja istina o Vlatki Pokos

Foto

Trach
4

Tekst

Sjedeći u miru svoje terase u beskrajnom zelenilu baš kao da sjedim u divovskoj krošnji dok grad u daljini lagano svjetluca tek pokoji motor propara tišinu... Moju nirvanu remeti samo dosadno zvrdanja mobitela... Ah, da, opet se vulkan aktivirao i lava ponovno nosi sve pred sobom. Jednom prijatelj zauvijek prijatelj, taman kada se zauvijek stišala moja prisutnost u jednoj grčkoj tragikomediji u kojoj fiktivno lete galave, nesretnim spletom okolnosti - ponovno sam unutra.

Razmišljam naglas pa čime sam ja to zaslužila, ja sam samo bila nijemi svjedok događaja, bila sam samo netko tko je pomogao nekome u nevolji. Nikada nisam smatrala da je to moje pomaganje neki veliki čin vrijedan posebne pažnje, jer kako da ne pomogneš prijatelju? Ne mora nužno biti najbolji prijatelj, ne mora biti prijatelj s kojim ideš svaki dan na kavu i čuješ se sto puta na dan. Kako mu ne pomoći? Ja tako nisam odgojena. Čemu se tome čuditi i čemu to neprestano spominjanje kao da mi spomenicu treba dodijeliti kada je u nekim vjerama sasvim prirodan običaj da, kada ti potpuni stranac u nevolji pokuca na vrata, moraš ga nahraniti i udomiti .

I sada se svi pitaju što ja kažem, što ja mislim o Prijateljici jer ona piše knjigu pa me spomenula, pa kako me spomenula, pa da li me strah brrrrr... Što ću reći, odgovoriti (hm moram Vam priznati da me ipak nije kontaktirao toliki broj novinara koliko je bilo za očekivati ) hoću li ja napisati knjigu, pa da objasnim "kom obojci, kom opanci" ?!

Tako Vam ja krenem sa pošalicama: "Ha, napisat ću basnu (jer bi mi jedino to bilo nekako zabavno. Ta forma je podcjenjena pomalo), pa "ne zanima me" odgovaram uporno.

"Al ne lezi Vraže" (tu jedino babu pokojnu mogu citirati sve drugo je flah ) najednom od svuda iskaču moje produljene prosto proširene rečenice ; od nemam komenta, ne zanima me ! ispadne uvijek pola strane brat bratu malo veća slike, 3 uskličnika opis tona glasa i sl. Nije da ne razumjem, razumijem da netko svoj kruh time dobiva preko nečije kičme i hvala im!

Al ulovim se ja tako u razmišljanju što bi zapravo, kakvu bih ja to knjigu napisala, kada bi je pisala. Kishonovskog stila - jedino to mi leži;to sam ja! U svemu smijeh, u svemu satira... za mene je cijeli zivot zezancija, smijeh i šala. Pa nije da i mene nisu pokosili neki loši tragični trenuci, al ja pamtim samo sretne dane ...

Moja knjiga ne bi bila o mračnim stranama estrade, jer ja ih tako ne doživljam. Ne bi bila o neprijateljima i lažnim prijateljima koji su me pljunuli, pa polizali,onih koji su mi u glavu kamen bacali, dok su moj kruh jeli, ni o podlacima i sličnima. Moja knjiga bi bila o svima njima ali kishonovki očima gledana, jer ako je Kishon mogao takav humor i satiru pisat u Izraelu i simijavat se situaciji u kojoj se dnevno broje bombe i najduhovitiji način opisat vlastitu ćelavost, e pa onda bih i ja pokušala kratko duhovitu slatko, jer ne vidim se ja kao Madame Bovary, nema drame.

Pa bi to nekako ovako išlo....Ljeta gospodnjeg 2006 nakon niza nezgoda što nas snađoše, dok je moja prijateljica Vlatka Pokos boravila nesretnom zgodom u mojoj kući, a pošto je bila izbačena iz stana sa par starih kofera od svog bivšeg supruga i dok je oplakivala svoju zlu sudbu potrošene godine života s njim, novi život bez spy bag Fendi torba (tada must have) i znatno manjim brojem gaćica La perla (to su Vam pa skoro najskuplje gaćice - nije da su i najbolje jer gaćice su samo gaćice kada se izližu moraš ih bacit da te, ne daj Bože, u poderanim potrošnim gaćama neka nezgoda ne zadesi pa na hitnoj u Draškovićevoj otkriju stanje stvari)... Menageru u meni sinula je ideja kako da iskoristimo još jedan u nizu izduženo –produženih -neradnih -ljetnih vikenda, a da usput i draga prijateljica nešto zaradi pa sam joj dogovorila najlakšu po meni gažu dođoh-vidjeh uzeh pare, bez da ja od toga išta imam ipak njoj je bilo tada jako teško. Hm... kada malo bolje razmislim uvijek joj tako bilo, al dobro!

Trebale smo se samo pojaviti u jednom noćnom baru na Pagu i tulumariti. Ja sam to vidjela kao ono Paris Hilton spika, Vlatka je malo gunđala kao "nije nivo", pa mediji, pa to sve redom, al na kraju je pristala u stilu vlaške mlade "neću pa hoću".

No taman kada smo natovarene koferima zajedno sa mojim Voljenim sinom krenule prema zloglasnom hummeru dočekala nas je zanimljiva slika sve 4 probušene gume , prikladan natpis na vratima "kurvo",da sam muško bila bi peder (u tom trenu bilo je svakako bolja opcija bit peder - barem bi se s gumom lakše snašle ). Odmah su nam padali napamet, naravno, bivši - a tko drugi. Ja sam pokušavala važno uz Vlatkinog bivšeg kao opciju progurat potiho i nekog svog. Kao, eto i ja sam važna i ja imam tragediju, ali sam u stratu odustala. Njene tragedije su ipak VEĆE, PUNO, VEĆE, pa i krivci bi morali biti njenji. Pojma nemam dan danas tko je krivac. Istina da je Brko dežurni murjak lijeno žvačući čačkalicu odmah nam dao do znanja da se ne grčimo, jer krivca teško da ćemo naći. Pih!

Nakon prvotnog šoka, plača, nekoliko fotića koji su to prikladno ovjekovičili dok se nas dvije, ko u nekom plemenskom obredu, bacamo oko auta, a moj Voljeni sin istražuje čime su probušene gume, jarac u meni je proključao: "Ma, čekaj malo, pa mene ni potres, ni rat, ne bi sprečio da krenem kud sam naumila", miris mora je postajao sve više u mojoj glavi neodoljiv, da ne spominjem kolone susjeda koji su u konvoju krenuli prema naplatnim kućicama Lučko. Snašle smo se, iako je neradni dan i nismo mogle naći nikako prikladan auto, a bilo nas je ipak previše da se nekom ukrcamo. I tako... utrpali smo se u Renault 5, 82 godište bez klime, bez serva, bez svega što auto čini autom. Imali smo auto! Sreći našoj nije bilo kraja, Voljeni sin se nikako nije dao unutra, a ja sam likovala jer je bahato odbio ići dan prije s mojom sestrom u Hondi.

Dapače, iskoristila sam to kao odgojnu metodu da ga satirem cijelim putem uz niz pošalica i babpskih poslovica i nakon malo prepucavanja, nekoliko prijetnji, ugurale smo ga na jaaako skučeno stražnje sjedalo, iako je već sa 11 godinama imao zavidnu visinu i krenusmo... Negdje kod prve okuke shavile smo da zajedničkim sngama moramo volan okretat i da ne znamo što je gore - otvoreni prozori, 36 vražjh stupnjeva, napuhane uši ili zatvoreni sauna efekt i kazetofon, jedan jedina kazeta - Tony. Tu iznenađenjiam nije bilo kraja - auto je toliko usporavao na uzbrdici da, kunem Vam se, u jednom trenu je krenuo u rikverc. Na naplatnim kućicama osjetila sam na kičmi sav teret slave - rulja koja krenula na zasluženi produuuuuženi vikend i veselo žvakala prve pohance iz tapvera, kada je spazila nas u autu kojem je i limarija apšisala na dijelovima (ili je nije ni bilo) i nas znojne i masne sa dječarcem na zadnjem sjedalu, kojem glava maltene ko u Flinstonsima viri kroz krov - njihovoj sreći nije bilo kraja, veselo su mahali, čestitali (?) pojma nemam na čemu, dobacivali i, naravno, slikali svim mogućim. Jer, eto, jedana novina je nudila vrtoglavih 100 Kn za naše glave. Bile smo tada nevjerojatno popularne.

Nekoliko najhrabrijih, uz opće divljenje, uvalilo mi je na brzinu sklepanu molbu za neku čudnu humanitarnu pomoć , jer eto ja dobročinitelj , pa da me ožene?! Mrmljala sam se bi u bradu i klela crnu sudbu i vlastitu neangažiranost oko dotjerivanja, ko da se nisam mogla ustat ranije pa napravit velne ko Vlatka, našminkat se, stavit kremu za samotamnjenje, možda obuć neku prikladniju kombinaciju... U p.m i ja i natur varijanta onak bijela. Vlatka je ponosno digla glavu k'o na dodjeli Oscara i zadržala maksimalno dostojanstvo. Za to je uvijek bila Kraljica, u nemogućim uvjetima trovremenski taft je držao velne ukrotivima, haljina je bila savršeno popeglana, nokti gore - dolje, čista 5. Voljeni sin se veselo kesio na zadnjem sjedalu našem bjesu jer njemu je zabavno sve što mene ljuti. Od muke i dosade krenuo je u akciju (to je od majke naslijdio ) satira forever ! Ajde Vlatka, potegni po gasu, ajde ma drži gas !!!! Sada!!! Sad!!! Ne puštaj gas u zavoju , niža šaltaj nižu! Zato imaš mjenjač šaltaj nižu, ajdeee ručnu, na ručnu ga okreni !!!! I tako u beskraj muški stručno !!! Dok sam ja umirala od smijeha, Vlatka se pjenila i razračunavala s njim. Ušutkat ga se nije moglo, pa to je moj sin; ničim nikako, on se samo dobro zabavljao, a ja sam guštala ko prase, barem nisam slušala o velikoj tragediji sa velikim V ! Iako nikada zapravo nije shvatila da tragedija zapravo uvijek može biti veća, samo zavisi iz kojeg kuta gledaš i ako na trenutak prestaneš sebi biti najvažniji na Svijetu posramiš se koliko može biti većih tragedija od tvoje vlastite. Sve nam se dogada sa nekim razlogom i iz svega bi trebali naučiti nešto - nije svako zlo za zlo .