Englezi su preko Haaga ostvarili što nisu mogli preko svojih lordova

Presuda izrečena 15. travnja hrvatskim generalima, bez obzira na njenu nepravomoćnost, ostavit će nesagledive posljedice po državu Hrvatsku.

Nastavlja se životna drama obitelji Gotovina i obitelji Markač, a otpočelo je razotkrivanje i formaliziranje pravih ciljeva engleske politike u ovom dijelu jugoistočne Europe. Europske interesne silnice presijecaju se i preko Hrvatske. Naš geostrateški položaj, ponajviše Jadransko more, važna je pretpostavka za strateški cilj europskih moćnika, Njemačke, Francuske i Velike Britanije, a to je kontrola međuprostora koji spaja Europu, Aziju i Afriku.

Engleski cilj je u potpunosti sterilizirati bilo kakvu snažniju vanjsku politiku Hrvatske, te ju u potpunosti istrgnuti iz povijesnog zagrljaja Njemačke. Ta politika ima dugi kontinuitet. Još od 1918. kada nije konzumirano pravo iz 14 Wilsonovih točaka koje su Hrvatskoj omogućavale stvaranje samostalne države, preko odustajanja, 1945 g. , od dogovora na Jalti i vraćanja na scenu jugoslavenske državne zajednice, pa do današnjih dana. Političko zbližavanje Njemačke i Hrvatske, od devedesetih godina na ovamo, u kontinuitetu je rovareno i rušeno. Njemačku, opterećenu hipotekom nacističke prošlosti, se konstantno upozoravalo da hrvatska politika koketira s ustaštvom. Franjo Tuđman je vodio bitke na domaćem planu da suzbije takve pojave koliko god bile marginalne, a na vanjskom da uvjeri svijet kako se Hrvatska temelji na antifašističkim zasadama. Njegova politika uspijevala je sve do nesretnog rata s Muslimanima u BiH, a važnu ulogu u tome odigrali su, dakako, Englezi. Prvi su optužili Hrvatsku za agresiju na susjednu zemlju, prvi su ušli u Ahmiće i u svijet plasirali slike koje su trebale dokazati zločinački karakter vlasti u Zagrebu. Posljedica je bio Njemački rikverc u potpori Hrvatskoj.

 U razdoblju između 1992. i 1995. godine sve je išlo na ruku britanskim planovima. Srbija je zauzimala sve veći dio Bosne, u Hrvatskoj je trajao status quo po pitanju tzv. SAO Krajine, karte i politiku podjele na prostorima ex Jugoslavije kreirali su engleski lordovi, a Njemačka je bila suzdržana. Ipak, zahvaljujući Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku uspjeli smo osigurati savezničku potporu najveće svjetske sile, SAD-a. Vojno-redarstvena akcija Oluja, a potom i Ljeto u BiH uspjele su u dobrom dijelu demontirati britanski posao, Hrvatska je ovladala cijelim svojim teritorijem i predstavljala regionalnu vojnu silu. Odgovor iz Londona stigao je odmah odgađanjem ulaska u PHARE program. Krenule su i prve sumnje u vojnu čistoću oslobodilačke akcije. U Hrvatskoj niču udruge za ljudska i ina prava kao gljive poslije kiše. Novac za njihovo financiranje u gepecima se dovozi od izdašnih međunarodnih donatora. Cilj je rušenje Franje Tuđmana. Nažalost, nezadovoljstvo hrvatskih građana nije trebalo puno poticati jer su se za njegov temelj pobrinuli ratni profiteri pljačkom nazvanom privatizacija.

Šestoročlana koalicija predvođena SDP-om preuzima vlast, a tajnom haškom svjedoku Stjepanu Mesiću preko noći napunio se budžet za izbornu kampanju za Predsjednika. Britanci su ponovo u igri. Njihove televizijske kuće vršljaju po tajnim arhivima na Pantovčaku, kamioni dokumenata s oznakom državne tajne putuju u London pa u Haag, hrvatske tajne službe se raspuštaju dok britanske službe legalno djeluju u Hrvatskoj, dozvoljava se jurisdikcija Haškog suda nad operacijama Bljesak i Oluja, Mesić umirovljuje generale najzaslužnije za oslobođenje zemlje...

Sve je spremno za završni udarac, osudu političkog i vojnog vrha Hrvatske, Hrvatske vojske i policije, odnosno same države Hrvatske. Britanski ministar pravosuđa Kenneth Clarke impresioniran je hrvatskim naporima za ulazak u Europsku uniju. Njemačka, ljuta zbog neizručenja Josipa Perkovića umiješanog u likvidacije u njihovoj zemlji, ugrožena zbog poslova Ive Sanadera s Bavarskim bankama, sada se mora dodatno udaljiti od zemlje koja svoj suverenitet crpi iz zločinačkog pothvata. I, nema tu nikakve teorije zavjere. Englezi su se samo služili svakojakim načinima da ispune svoje strateške ciljeve. Mi smo se svojski trudili, također, da oni ispune svoje ciljeve. Nažalost, to nije naš najveći krimen, već, je to činjenica da se namjeravamo ponašati kao da se ništa nije dogodilo i nastaviti istom politikom dalje. Petnaesti travanj može biti crnji datum u hrvatskoj povijesti od 18. studenog 1991. No, sve upućuje da onima kojima bi trebalo to nije doprijelo do mozga. Ponašaju se kao da je u pitanju izgubljena neka nogometna utakmica. Vodstvo kluba najavilo je oštru žalbu UEFI jer nas je sudac teško oštetio, navijači su se okupili i traže ostavku vodstva kluba, većina građana se slažu i s jednima i drugima ali ih je u suštini baš briga jer imaju svojih problema. I, za nekoliko dana sve bi trebalo biti po starom. Ali, nije nogometna utakmica.

Presuda iz Haaga svojom pravomočnošću može sudbinu našeg suvereniteta i slobode staviti u tuđe ruke. Eurobirokrati već sutra mogu zatražiti da ukinemo državni blagdan Dan pobjede jer ga je međunarodni sud okvalificirao kao zločinački pothvat. Srpski predsjednik Boris Tadić već najavljuje novi ambijent na ovim prostorima, a njegov hrvatski kolega Josipović u obraćanju naciji poručuje kako nisu baš svi vojnici i policajci, koji su sudjelovali u Oluji, ratni zločinci. Koji to od dvjesto tisuća nisu? Kajin i Čačić? Tko nije, a tko jest? Biskup Mile Bogović, komentirajući stanje u Hrvatskoj poslije presuda generalima, rekao je da ga je strah šutjeti kada treba govoriti. Mene je strah misliti do čega sve može dovesti.