FOTO: Šetnja centrom - Zagreb na škrgama

Postoji neka tajna veza asfalta i temperature iznad 30 stupnjeva u hladu. Uočio je to i američki režiser Spike Lee, radeći film "Učini pravu stvar" krajem 80-tih godina prošlog stoljeća. U samo par dana je rastopljeni beton iz Njujorčana izvukao ono najgore i podsvjesno skriveno. Američki način života, vrijednosti Otaca nacije, multikulturalizam - sve se istopilo u par sparnih dana.

Život, međutim, nije Hollywood, niti je Zagreb New York. Žega iz Zagrepčana, makar onog dijela koji je primoran fizički raditi na suncu, izvlači, univerzalno, tek jednu

Photo Matija Habljak

konstataciju: "Ne pitajte me ništa, šef će vam sve reći." Takav se odgovor dobije i na benigno pitanje - koliko se tekućine dnevno popije u smjeni od 7 do 17 sati. Konkretno će radnici koji popločuju Cvjetni trg tek ustvrditi: "Ne pljujte po Bandiću, svi smo mu ovdje zahvalni. Od ovoga trenutno živi 200 familija, jer je sve drugo stalo i mi smo Milanu zahvalni." Na drugome gradilištu, u Ilici, jedan je radnik smogao snage i priopćio urbi et orbi: "Iz Bosne sam, za ime me ne pitaj i popijemo kol'ko nam donesu - 4 do 5 litara vode u smjeni." Pa nije Spike Lee puno pogriješio - podsvjesni strahovi postoje, no na drugim razinama. U SAD-u je to, među inima, rasizam. U Zagrebu - vjerojatna glad, ako se izgubi jedini preostali posao.

Na Trgu bana Jelačića trenutno su premještene cvjećarnice sa razrovanog Cvjetnog trga. Iako ih je pola zatvoreno, u svoj radni prostor nas puštaju zaposlenice, Tereza i Anita Burazin. Obrazac se ponavlja, sumnjičavost, nepovjerenje. Tek nakon uvjeravanja da se ne pačamo u politiku, već želimo vidjeti kako centar grada diše na plus tridesetinešto, razgovor kreće. "Pitaš me za promet i promjenu lokacije, ne znam ti točan odgovor. Ljeto je vrijeme kad se ne može uspoređivati posao na dvije lokacije, iako je ovdje jača frekvencija...ali cvijeće uzima onaj koji ga treba, a ne onaj koji ga vidi." Hvali nam Tereza i svoj suvenir od smilja koji strancima upadne u oko, te ga rado ponesu za uspomenu.

Kad smo kod suvenira, na Krvavom mostu srećemo Irenu Letoju, koja s još 3 cure po gradu prodaje licitarska srca i razglednice s motivima Zagreba. U originalnoj šestinskoj nošnji nije jednostavno stajati par sati dnevno, usred ljeta. No Irena stoički podnosi sve, tek žali za malom prodajom, jer b

Photo Matija Habljak

i se svi turisti, kojih je dosta po Tkalčićevoj ulici, ponajprije slikali s njom zbog egzotične nošnje. O kupnji malo tko razmišlja. Irena napominje da je prodaja najbolja vikendom ujutro i da prednjače, očekivano, Japanci, ali i - Portugalci!

Šetnja Tkalčićevom, netom prije podneva, nam ne odaje pravo stanje stvari. Poluprazne terase, mlađih turista nigdje iako s vremena na vrijeme iskoči pokoji zapadnjak, s više-manje identičnom odjevnom kombinacijom - slamnati šeširić i klasična potkošulja koja bi trebala naglasiti pretetovirane ruke. Individualnost je i ovo ljeto nestala na zapadu. Ovo je vrijeme u Tkalči rezervirano za umirovljeničke turističke skupine i mlađe obitelji s djecom. Nailazimo na peteročlanu marsejsku obitelj Paillete, Francuze koji su doista odlučili provesti odmor u Hrvatskoj, puna dva tjedna i to po dva dana u Puli, Rijeci, Zagrebu, Zadru, Šibeniku, pa do Dubrovnika. Prilično upoznati sa mnogim sitnicama naše turističke ponude, pohvalili su Pulu i općenito gostoprimstvo, ali se i sasvim negativno izrazili o kvaliteti našeg kruha(!), nedostatku francuskih menija u restoranima, te lošim putokazima na cestama.

Francuski su turisti, i ne znajući, svojim odgovorima zatvorili krug tj. vratili nas na početak priče. Od naših radnika koji se boje za koricu kruha, do Marsejaca kojima se ne sviđa izbor kruha u RH.

Više pogledajte u fotogalerijama:
Turistička groznica
Cvjećarne na trgu
Radovi u centru Zagreba
Damir Karakaš
Filip Šovagović