Izložba Nataše Vuković `Stvarnost je bajka` u gakleriji Marisall

U Galetriji `Marisall` u Zagrebu 1. lipnja otvara se izložba umjetnice Nataše Vuković `Stvarnost je bajka`.

Evo nekoliko riječi o izložbi:

„U Begovićevom Pustolovu pred vratima Agnezi (djevojci na samrti) dolazi Neznanac – smrt, kako bi joj ispunio posljednju želju. Junakinja poželi život pun ljubavi, na što je „protejska Smrt“ (Senker) vodi kroz niz situacija modeliranih prema zabavnoj književnosti ili tad još vrlo ranom filmu (drama je izvedena 1925.). Na djevojčino insistiranje za proživljavanjem „pravog života“, Neznanac odgovara – „Dakle kino!“. U toj se kratkoj replici zrcali drama u cjelini: ideal života mlade djevojke, njezino sazrijevanje i snovi doživljeni su (od nje same) kroz posredništvo filma, kazališta, bajke. Takav je i slikarski svijet koji nam pokazuje Nataša Vuković na ovoj izložbi.   

Slike koje umjetnica stvara su inspirirane bajkovitim scenama na kojima generacije djece odrastaju, i koje zauzvrat oblikuju njihovu percepciju stvarnosti (pa otuda i naslov). Sladunjavi likovi ovih slika – porculanske bebe, bubamare, djeca – postavljeni su na pozadini najčešće u tamnoplavoj, ljubičastoj, ili ružičastoj: bojama koje sugeriraju svijet djevojčica. Uz njih tu su i arhetipski motivi psihoanalize (kutija – žena), ili naivnosti djece i odraslih (djetelina s četiri lista), kao i posebno rezanje kadra što podsjeća na film kao izvor fascinacije. Na gruboj teksturi podloge, koja asocira „neizglačanu“ stvarnost, dječja igra i njezini predstavnici, kao i dezeni otisnuti s tekstila, glavni su kompozicijski elementi svake slike, čime se naglašava dječji pogled koji realnost transformira, uljepšava i očuđava. Suživot materične teksture boje s ornamentom i stvarima ukazuje na djetinjstvo koje je ujedno i idilično razdoblje, ali i razdoblje traumatičnih borbi ideala i stvarnosti. To je doba ujedno i bezbrižnosti, i velikih razočaranja (koja su nužne posljedice velikih vjerovanja); i jednostavnog uživanja u mašti, i traumatičnog, prokrustovskog natezanja stvarnosti na mjere te mašte. Ali unatoč hladnoj neprikosnovenosti realiteta, svakoga pojedinca djetinjstvo žigoše nepovratno, obilježi njegov način gledanja na svijet toliko da stvarnost s kojom se sučeljavamo gotovo da nije „objektivna“, nego „naša“. Umjetnici tu unutrašnju transformaciju i permanenciju osobnosti bilježe precizno, a plod toga su i ostvarenja Nataše Vuković.     

Uz sav bajkoviti inventar slike ove umjetnice prikazuju i vrlo udaljeni horizont – odjek čežnje ka novom i neistraženom koji od djetinjstva prati neke ljude, ispunjajući ih nezadovoljstvom, sumnjom, željom za stvaranjem. To je sjeta koja nas obuzima dok razmišljamo o mrtvom vremenu naše mladosti, izgubljenom, a prisutnom u svakom djeliću naše svijesti (ako se svijest uopće može dijeliti).“ - iz predgovora, Feđa Gavrilović.