Jesi li ti mutav?

Dok mladić na autobusnom kolodvoru stavlja prtljagu u bus vozač se počinje histerično derati na njega: 'JESI LI TI MUTAV'?

Ljeto je…hm, da, hvala Iva na obavijesti, pomisliti ćete! No, to godišnje doba znači da i ja idem na more (jeee) i da neću imati neke inspiracije ni vremena za kolumnu! Uostalom, danas ću baciti kompjuter kroz prozor (davno rekao Jura iz Sesvetskog Kraljevca, makar nije spominjao komp)! I o čemu da ja sada pišem? Vrijedna novinarka mi kaže: 'Ma daj piši o propustima & užasima hrvatskog turizma kada se već vrzmaš po moru!'

Hm, ajde… otvaram kritičke oči i odlazim krstariti automobilom i autobusom po Jadranu!

Sad iz ove zagrebačke perspektive pokušavam se prisjetiti kako mi je bilo i čega sam se nauživala! Krećem na put iz Zagreba i treba mi samo ugodnih 16 sati do Korčule! Nakon dugotrajnog putovanja čeka me apartman koji se sasvim legalno reklamira na internetu, no kojeg gospođa dila sasvim na crno! Vrijedna turistička radnica nam kaže da ako netko dođe da kažemo da smo rođaci! Nas svih 7 (koliko nas je bilo) smo se usred sezone dosjetili doći k našoj rođakinji na otok! Još bi bilo kul da dođe inspekcija i provjerava naše rodoslovno stablo i eventualnu fizičku sličnost s vlasnicom apartmana. Inače, ta kuća ima 3 apartmana i svi su puni, sve je na crno što znači da gđa sigurno zaradi nekih 100 000 do 150 000 kuna u 3 mjeseca sezone! Bez papira, bez poreza, bez onog 'Volim Hrvatsku, pa zato punim proračun!' Naravno da nije jedina, pitam se koliko još tisuća i tisuća ljudi tako zarađuje. Sprema lovu u džep, a inspekcije nema! Na televiziji sam vidjela da je inspekcija zapečatila apartman nekim Nizozemcima koji su dilali na crno povodeći se starom poslovicom-dok si u Engleskoj, ponašaj se kao Englez! Dok si u Hrvatskoj, dilaj na crno, tako svi rade! Na rodnoj grudi im to valjda ne bi palo na pamet! Jedino rješenje je 'omasoviti' te inspekcije putem novog zapošljavanja tako da ubijemo četiri muhe jednim udarcem - em posao, em kontrola apartmana, em punjenje i državnog i lokalnog proračuna!

Ajde, zaboravljam muke po apartmanima i razmišljam da povečeram nešto u lokalnim restoranima! Restorani su sjajni, sastoje se od jedne kuhinje u staroj zgradi i od stolova na terasama. Ok, nije im infrastruktura nešto, ali barem imam pogled na more! I pogled na pizzu od 40 kuna koja bi se mogla podvesti pod pizzetu u lokalnoj kvartovskoj pekari! 40 kuna! (Bila je fina, da se ne bi itko uvrijedio s otoka!)

Tu poludim kao potrošačica i pogled mi skrene na novine (koje manijakalno kupujem na godišnjem bez ikakvih estetskih i intelektualnih kriterija) gdje se naveliko piše o studiji 'Hrvatski turizam-realnost i izgledi' koju je u lipnju ove godine provela tvrtka 'Roland Berger Strategy Consultants' u suradnji sa studentima zagrebačkog Ekonomskog fakulteta. Piše u toj studiji da je odnos cijene i usluge 2,2 na ljestvici do 5 u usporedbi s drugim mediteranskim zemljama. I fakat, kao obična turistica volim platiti i dobiti točno onoliko koliko sam platila. Koliko para, toliko muzike, a ne da platim puno, a da dobijem samo dva takta omiljene pjesme! Psihologija isto kazuje da su ljudi najzadovoljniji onda kada dobiju ono što su zaslužili. Ako dajem puno, očekujem puno i vice versa. U studiji se još preporučuje povećanje raznolikosti usluga, a ja primijetih da svi restorani imaju takoreći prepisane jelovnike! Pizza, lignje (smrznute, bez priloga - 70 kuna!!), crni rižoto, brodet. Sve isto! All different, all equal!

Ali domaći čovjek se misli, ajde, odmor je, trošiti ću kao lud, moram si dati oduška barem jednom godišnje! Inozemni turisti ipak drugačije gledaju. Ako ih zeznemo, zamijeniti će nas istog trena s Grčkom, Turskom, Španjolskom… I tako sam i ja nakon lijepih deset dana odlučila zamijeniti Korčulu Umagom (zakasnila na ATP turnir, uopće nisam IN)!

Znate li koliko mi je trebalo od južne Korčule do sjevernog Umaga?

22 sata. Da sam znala koji me horror čeka, mislim da bi otišla na psiho-fizičke pripreme!

Još je putovanje katamaranom do Splita bilo najugodnije i na svjetskom nivou, sve puno mladih  europskih backpackera (mladi su ipak najmobilnija skupina sa izdašnim džeparcima roditelja) koji uživaju na našoj obali (da, dajte nam više omladinskih hostela na Jadranu!!).

S izlaskom u splitskoj luci sve nade da ću u najbržem roku stići do Istre padaju u vodu!

Na autobusnom kolodvoru u Splitu su svi poludjeli! Cijena karte je 240 kuna do Rijeke s tim da je to povoljnija verzija jer inače košta 270 kuna! Autobus vozi 'samo' 8,5 sati!

Ajme!!!!!!! Pa zašto smo mi gradili autoput ako se moram od Splita do Rijeke vozati toliko vremena???? I stati u svakom selu? I te podivljale cijene. Očaj! I za nagradu što toliko puno plaćam i toliko dugo putujem, još mi autobus zakasni 1,5 sat! Onda sam skužila! Hrvatski turizam ne cijeni i ne želi goste koji se okolo vozaju 'socijalnim' prijevozom u vidu busa! Hrvatski turizam želi goste s jahtama, avionima i osobnim automobilima, po mogućnosti marke Merc…,Jee…,Rov…( ne želim reklamirati, ne?) I nek im nudi pizze za 40 kuna! I plaže bez tuševa. Na ulasku u bus pored mene se nađe mladi engleski turist! Dok stavlja prtljagu u bus (koja naravno nije uključena u tu mizernu cijenu od 240 kuna) vozač se počinje histerično derati na njega: 'JESI LI TI MUTAV?' jer mu nije jasno kako ga mladić nije razumio dok mu je na fluentnom hrvatskom jeziku objašnjavao da se prtljaga posebno plaća!

Zaista, sjajna dobrodošlica i odnos prema turistima! Tak im i treba. Kad se vozaju busom.

I nisu došli privatnim avionom! Svaki turistički djelatnik koji po prirodi stvari govori uglavnom hrvatski (nalaz turističke studije kaže: 'važnu ulogu u daljem razvoju imat će i ulaganje u obrazovanje, stjecanje vještina i znanja, posebno stranih jezika zaposlenih u turizmu, što je sada, kako su ocijenili ispitanici, na prilično niskoj razini) ima se pravo izderati na turista koji ga ne razumije!

U Rijeku dolazim oko 21 sat! Znate kada mi ide slijedeći bus za Umag? U 1:30 u noći!

To je apsolutno jedan divan turistički red vožnje prilagođen svima nama turistima! Garderoba radi do 22 sata na riječkoj Žabici. Lunjam ulicama s ogromnim koferom! To je naša Rijeka, prometna poveznica s Istrom i sjevernim Jadranom! U kojoj vrijedi zimski vozni red! Gdje se nema gdje ostaviti prtljaga! Ajde, svaka čast, kafići bar rade na Žabici! Sa sumnjivom i poluopasnom klijentelom! Nije bitno, kako putujem već 18 sati, kriteriji su mi na niskim granama!

U Umagu bila oko pola 4 ujutro! 22 sata on the road!

Neću dalje ulaziti u besmislice našeg turizma, more je lijepo, i plavo kao nigdje na svijetu (bila na nekim destinacijama gdje je more smeđe, puno valova, morske trave…bljak), ali zaista mislim da ove sitnice i neke krupnije stvari mogu natjerati nekoga da nam se više nikad ne vrati! Puno je manje energije potrebno uložiti da se ovo ispravi!

I za kraj mog godišnjeg odmora prava poslastica! Povratak iz Umaga isto nije glatko tekao jer busne linije voze nekim sumanutim rasporedom i treba im isto po 8 sati! Na ulazu u bus vozač mi preprodaje neku povratnu kartu od nekoga koji je 'kao odustao od putovanja' s datumom od prije 10 dana, sprema lovu u džep i tako nama naša siva turistička ekonomija cvate!

I nisam bila jedina u busu s kartom na crno!

Tak mi i treba! Kad putujem autobusom! Turistica trećeg reda!

No ajde, ima nade! Optimizam sjećanja će izbrisati sve ružno do idućeg ljeta kada ću sanjati naše more i veseliti se. Dok ne uđem u bus!