Jurica Pavelić, bivši čelnik Zagrebačkog velesajma, uzgaja jabuke

S desne strane ona Zagrebačka, a s lijeve Sisačko-moslavačka.

Uskom seoskom ulicom od Buševca, sve do Pustika. Tamo, u tišini prirode Vukomeričkih gorica, vlada jedno pravilo - ne buš nikam ak nemaš gumene čizmake.

– Nemaš pametnijeg posla? Zemi ženu, odi putuj svijetom, šta si se zabio u voćnjak – tako su to rekli prijatelji, poslovni suradnici, rođaci, kada je Jurica Pavelić 2002. otišao u mirovinu.

Tada je u prošlost zaključao tek odijela, i “dobre stolce” na kojima je za radnoga vijeka sjedio - sebe nikad.

Nekadašnji financijski, pa direktor vanjske trgovine, direktor predstavništva u SAD-u, generalni direktor Exportdrva, potpredsjednik Vlade za gospodarstvo, a na koncu i direktor Zagrebačkog velesajma, danas je - voćar.

Najluđe investiranje

– Za gradonačelnika je izabran Milan Bandić, koji me, doduše, nikada nije smijenio, ali ja sam shvatio da je to moje vrijeme. Naime, tada sam smatrao da Hrvatska treba kvalitetnih ljudi, želio sam se i dalje angažirati, ali čekanje nije donijelo ništa – počinje svoju priču.

– Ekonomist sam po struci, ali stalne promjene kontnih planova... Kad odradim nešto u svome vinogradu i voćnjaku tada promjene nema i rezultati se vide – nasmije se 63-godišnji Pavelić.

U radnom odjelu, gumenim čizmama i slušalicama iz kojih trešti glazba s radijskog programa obilazi voćnjak u kojemu proizvede više od 350 tona najkvalitetnijih jabuka. Na godinu će na tržište prvi put plasirati i trešnje. Hobi se do odlaska u mirovinu pretvorio u pravi biznis.

– Uz ovaj sam kraj vezan. U školu sam išao u Vukovini. Čim sam počeo raditi, kupio sam komadić zemlje, posadio vinograd, a onda i voćnjak. Malo po malo širilo se imanje, a onda, odlaskom u mirovinu, počeo sam se ozbiljnije time baviti. Priznajem, bilo je to najluđe investiranje. Ali sigurno to nisam napravio zbog zarade, jer da sam težio tome, onda ne bih izabrao voćarstvo – priča.

Početak nije bio nimalo lak. O jabukama je znao tek da postoje crvene i zelene. Dobro, priznaje, znao je i za one žute.

– Za uspjeh je potrebno znanje, ali i uključivanje suvremenih tehnologija – govori, dok u voćnjaku napamet zna koje će grane rezati na godinu, koje će roditi...

– Želio sam primjerom pokazati kako bez proizvodnje nema uspjeha. I žena i ja pohađali smo voćarske tečajeve udruge Zagrebački voćnjaci, a onda sam upisao i učilište Apis (škola za seljake, op.a.), jer će ulaskom u EU svaki poljoprivredni proizvođač morati imati diplomu – nastavlja.

Na svome imanju tako, osim voćnjaka, ima i hladnjaču u kojoj može skladištiti voće do šest mjeseci, sortirnicu u kojoj se svaka jabuka važe i pakira, te akumulacijsko jezero iz kojeg crpi vodu za navodnjavanje.

“Veselje za bedake”

Njegovo voće može se kupiti u gotovo u svim trgovačkim lancima u cijeloj Hrvatskoj. Kad je ozbiljno zagrizao u “prirodni biznis” osnovao je tvrtku u kojoj je trenutačno dvoje zaposlenih.

On je tek vlasnik, ali kroz smijeh dodaje, i radnik koji najviše radi.

Za vrijeme berbe na njegovu se imanju skupi i do dvadesetak berača.

– Jedan berač u osam sati može pobrati 1200 kila jabuka – progovara ekonomist iz njega.

– Moram priznati, moj se život naveliko promijenio otkad sam se vratio prirodi. Osjećam se puno ugodnije, sam diktiram svoje radno vrijeme, nema stresa, buke, baš ničega – komentira. Osim voća, obitelj Pavelić, pojačana snagom domaćice i supruge Biserke, proizvodi i jabučni ocat i sok.

Godišnje je to oko 15.000 litara octa i još deset tisuća litara soka.

– Jabučni ocat posve je prirodan. To je miks naših jabuka... brojni naši kupci koriste ga i za piće zbog zdravstvenih razloga – kaže.

– A koliko stoji to “veselje za bedake”? Koliko ste novca do sada uložili? – pitamo Juricu Pavelića.

– Za nove nasade uzeli smo 3,5 milijuna kuna kredita. A po hektaru zemlje, uz svu infrastrukturu, uloženo je oko 400.000 kuna – kaže.

– Trebate znati da, nemate li prosječan prinos od 40 tona jabuka po hektaru, ne možete biti konkurentni i preživjeti na tržištu – dodaje. Supruga tek dobaci:

“Napokon smo se riješili kredita, kad evo novih”.

Priznaje, ona svoj raj u Vukomeričkim goricama ne bi dala baš ni za svo blago svijeta. Ali, trebalo se na početku prilagoditi...

– Ma, on vam ništa ni ne pita. Samo kupi zemlju, i to je to. Hoćeš, nećeš - moraš – kaže. Tek kasnije tiho prošapće da ga je baš ona nagovorila da voćnjak prošire na još dodatna četiri hektara. Dva su već zasađena lani, a dva hektara zasađena su ovo proljeće... I, tko je sad “bedak”?

Hrvatska ima tek dovoljno mandarina. Kakav paradoks!

Paradoks je da Hrvatska nema dovoljno voća. Naime, imamo nedovoljnu proizvodnju svih voćnih vrsta osim mandarina, a možemo proizvesti baš sve. Istina da je kod nas i pomanjkanje hladioničkih kapaciteta, pa proizvođači nemaju gdje smjestiti voće. A s druge strane, veletrgovci uvoze jabuke i ostalo voće, komentita Jurica Pavelić. Otkriva kako nije nimalo lako svoje proizvode uključiti u trgovačku mrežu, za to proizvođač svakako treba proizvesti barem četiri vagona proizvoda prve klase.

– Voćnjak puno traži. To je cjelodnevni posao od kojeg će sutra svakako i potomstvo moći ubirati plodove toga rada – zaključuje.