Malo sramote za puno para

Zvuči nevjerojatno da netko nakon sedam godina upravljanja gradom mora utvrđivati tko su mu korisnici u kući.

Zamislite ovakav ugovor. Dobijete lokal u centru grada, a jedini uvjet koji gazda postavlja je da se prosječno jednom godišnje objavi Vaša slika s naslovom: ''Oštetio gazdu'', ''Bespravni stanar'', ''Neplatiše'' ili nešto slično. Vi imate pravo reći da niste to što stoji u naslovu i da je ''sve legalno''. Možete kroz par godina postati i maštovitiji, pa davati izjave tipa: ''Da nema tog lokala, ne bih mogao financirati baku koja je prognanik''. I to je to. Istovremeno ste dalje iznajmljujući lokal ili se sami baveći nekim obrtom i ili trgovinicom, stekli lijep imetak.

Većina bi vjerojatno pogazila ponos, stisnula zube i rekla: ''Ma dobro, malo je to sramote za puno novca. Ali, gdje naći tako budalastog gazdu?''

''Probajte kod gazde Bandića'', s ciničnim smiješkom bi Vam odgovorili oni malo upućeniji Zagrepčani.

Upravo se gore navedeni scenarij u Zagrebu odigrava sporadično svake godine. Udruge i stranke od kojih mnoge više ne postoje, dobile su poslovne prostore, plaćaju ili ne plaćaju najamninu, dalje ih iznajmljuju, ne plaćaju sa ostalim stanarima zajedničke režije. Već deset godina takvi slučajevi dospijevaju u novine tek kada se onaj tko je dobio prostor zamjeri susjedu, bivšem prijatelju ili nekom u Poglavarstvu. Nitko nije izašao van zbog sudske tužbe, a pitanje je koliko ih je grad podigao i koliko mu je uopće stalo do prostora. Otišli su samo oni koji su obavljali neku javnu funkciju, poput bivšeg glasnogovornika HNS-a. I to  teška srca. Ne zbog svog morala ili sudske tužbe, nego, eto da ne bacaju ljagu na stranku.

Tko su korisnici moje kuće?

Ovog proljeća Milan Bandić je počeo osnivati povjerenstva koja će ustvrditi tko su bespravni korisnici ili ne koriste prostor u svrhu koju im je dodijeljen: neprofitabilna pomoć ili razvoj civilnog društva. Čak bi mu se i oprostio paradoks vrijedan ostavke, jer zvuči nevjerojatno da netko nakon sedam godina upravljanja gradom mora utvrđivati tko su mu korisnici u kući. Ne bi se grintalo da nakon istrage od nekoliko mjeseci, predsjednik povjerenstva sa suzama u očima od dragosti što je ispunio Bandićevu naredbu, nije ustvrdio: ''Sad ih imamo''. I redom počeo nabrajati onih 20 posto bespravnih u skoro 3500 poslovnih prostora Zagreba. Nisu svi bespravni niti stali na jednu tiskovnu konferenciju, pa je morao sazvati drugu. Gradonačelnik Bandić se zadovoljno smješkao iz pozadine. Novine  su utvrđenim nepravilnostima dali puno prostora. Ali, nakon toga je sve stalo.

Nije održano obećanje da će svi bespravni biti javno prozvani. Od 3500 prostora, 20 posto nikako ne može biti tih 20 koji su ove godine imali ''nesreću'' da završe u novinama. Do koga se došlo kada se odlučilo stati? Možda do gospodina iz Gradske kavane koji je bio i posredni povod ovoj kolumni?

Je li pokrenut ijedan sudski postupak? 

Nadalje, tri mjeseca nakon objave imena nije objavljen niti jedan podatak o tomu da se protiv nekoga od prozvanih pokrenuo sudski postupak za iseljenje, a ne daj Bože da je deložiran ili da je platio štetu koju je prouzročio proračunu ne poštujući ugovor.

Apsolutno više niti riječi o onome što se pola godine ranije najavljivalo kao najveća čistka, odgovorno upravljanje imovinom, briga o gradskim novcima, uvođenje reda… Grad je u međuvremenu uzeo i 70-ak privatnih odvjetnika da ga zastupaju, pa opet ništa.

Da se vratimo na početak priče. Ove godine je očito postalo već pomalo dosadno da susjedi, politički protivnici ili novinari otkrivaju ''udruge građana'' koji putem gradskih prostora oštećuju gradski proračun. Da bi se razbila rutina, ovaj put je Bandić povukao prvi potez i digao veću prašinu nego inače. I slike i tekstovi su bili malo veći, ali izostale su suštinske promjene. Slika u novinama je i dalje najveća ''kazna''. A za veću bruku koju su morali proživjeti, bespravnim najmoprimcima bit će omogućena i dodatna beneficija – iste poslovne prostore će uskoro moći kupiti. Pod jednakim uvjetima kao i oni koji lokale i urede dobivene od grada nisu koristili vodeći se krilaticom ''Treba pomoći onima kojima je najpotrebnije. A kome je potrebnije nego meni''.