Nevenka Novak: Moj otac, prvi hrvatski avijatičar Dragutin Novak

Otac pune 33 godine nije letio, a 1961. na aeromitingu u Beogradu mogao je kao turist. Imao je novca samo za jedan let, ali je kartu dao meni.

Naravno, idem! – rekla nam je umirovljena profesorica matematike, fizike i kemije Nevenka Novak kada smo je upitali bi li iz Doma za starije Trešnjevka, gdje živi posljednje četiri godine, htjela s nama na aerodrom Lučko.

Nevenka Novak kći je prvoga hrvatskog pilota Dragutina Novaka (1892.-1978.). Pošli smo s njom u Lučko gdje Marijan Ivanček, jedan od veterana Aerokluba Zagreb, prema nacrtima ing. Antona Cvjetkovića, gradi repliku Penkalina aviona kakvim je njezin otac letio ravno prije sto godina. Na aerodromu Lučko čeka nas neugodno iznenađenje: u MUP-ov hangar nas ne puštaju čak niti da ga vidimo, a kamoli da se gospođa Novak pred letjelicom slika. Ne pomaže ni što zbog takve sitnice tražimo kontakt s nadređenim.

Plavooki ljepotan
– Nije važno, doći ću kad avion bude vani – odmahuje gospođa Nevenka, čijoj se živahnosti i optimizmu divimo jer će 9. listopada navršiti 92 godine.
– Doći ću i na aeromiting 28. kolovoza. Hoću se i popeti na repliku Penkalina aviona, samo da ne moram letjeti! – govori nam živahno zadubljena u temu.

Kakav je bio njezin otac, Dragutin Novak?
– Bio je za pilota u ono vrijeme neobično visok, naočit muškarac. Tada se, sa 185 centimetara, smatrao divom. Imao je duboko modre oči. Jedino što na njemu nisam voljela bilo je to što se nemarno, loše hranio, a to je utjecale na ten i oči. Taj zelenkasti odsjaj nikako nisam voljela – govori o svom ocu. Imao je dvije kćeri, nju i mlađu Dešu. Htio je sina, da i njega zaludi letenjem, ali mu se nije posrećilo. Život ih nije nimalo mazio, ali obje su uspjele završiti fakultete. Ona prirodnjačku skupinu na tadašnjem Filozofskom fakultetu, a pokojna sestra na Učiteljskom.

– Otkako je 1910. za boravka kod sestre u Budimpešti vidio natjecanje letača, nije prestajao maštati o letenju. Bilo mu je 18 godina, pa ga Penkala nije mogao niti zaposliti. On nije tražio nikakvu plaću, a zadovoljavao se time da spava u hangaru – objašnjava nam gospođa Nevenka životne ideale svoga oca koji ga nikada nisu napustili.

Sudjelovao je i pobjeđivao na avijatičarskim natjecanjima u Budimpešti, Zagrebu, Beogradu, Osijeku, Grazu... avionima koji su se gradili u susjednim hangarima fotografa Mihajla Merčepa s braćom Rusjan. Merčep ga ljutit prepušta njegovoj sudbini u bolnici u Grazu, nakon što se ondje razbio na aeromitingu pa ga, priča Nevenka, iz bolnice uspijeva iščupati zagrebačka ženska dobrotvorna udruga koja mu je platila liječenje.
U konstrukciji aviona Dragutinu Novaku se mora zahvaliti što je za upravljanje, umjesto kompliciranih vrpci, po uzoru na bicikle, uveo guvernal, upravljač.

Autobus u zamjenu za penicilin
Počinje Prvi svjetski rat, a Novak je sazrio za vojnika, pa su ga unovačili najprije u pješaštvo (gdje je dospio zaraditi i odlikovanje), a ubrzo u zrakoplovstvo. Slavni njemački Crveni barun Manfred von Ricthofen sam je pilotirao, a piloti su u to vrijeme bili drugorazredni članovi posada. Zapovjednici su obično bili plemići koji su mitraljirali neprijateljske avione i izbacivali bombe. Unatoč tome, Novak se iz rata vratio kao zaslužni instruktor letenja u Bečko Novo Mjesto, a osvojio je i četiri velika odličja: Zlatnu medalju za hrabrost, Srebrnu medalju prve klase, titulu Feldpilota i Križ s vijencem.

Austrija je, međutim, izgubila rat. Nudili su mu da ostane u Beču, ali se on vratio obitelji u Veliki Raven, supruzi Anđeli i upravo rođenoj kćeri Nevenki. Nije htio ostati u Austriji iako bi ga tamo slavili i život bi im bio osiguran. Kada se vratio, njegove sposobnosti u državi, a potom i Kraljevini SHS više nikoga nisu zanimale.

– Život je valjalo početi iznova. Otac se izdržavao od svog finomehaničarskog zanata, a onda je s još dvojicom ušao u autoprijevoznički posao. Prodao je šumu koju je majka donijela u miraz i kupio autobus. Vozio je na tri kilometra dugoj liniji između centra Križevaca i željezničke stanice. Živjelo se na knap s novcem, jer je u zamjenu za koncesiju u gradskoj blagajni morao biti polog za još jedan autobus – govori Nevenka o tjeskobnim godinama u kojima su se roditelji mnogo čega odricali da bi se ona i sestra Deša uspjele fakultetski školovati.

Obitelj je ostala na okupu sve do kraja Drugoga svjetskog rata kada su nove vlasti odlučile zaplijeniti jedino od čega su živjeli – autobus.
Dragutin Novak imao je tada, zapravo, tri autobusa: jedan koji je vozio, drugi je bio polomljene osovine, a treći bez guma. Kupiti nove gume za autobus značilo je platiti bogatstvo koje Novakovi nisu imali.

U trenutku kada su nove vlasti došle oduzeti i taj, Novak je, priča Nevenka, ležao bez svijesti, bolestan, s temperaturom 42 stupnja. Majka Anđela bila je energična, borbena žena i komisiju koja je došla po ključeve autobusa stavila je pred izbor: vlasnik je bolestan, a ona će dokumente potpisati samo ako donesu penicilin. I tako je autobus otišao, a Dragutin Novak je, nakon što je dobio lijek, za tri dana ozdravio.

Borba za opstanak
Novakovima je potom svaki dan u poratnim godinama bio nova borba za opstanak. Dragutin Novak ipak nije zaboravio svoju prvu ljubav, letenje. Na to ga je podsjetio 1960. godine tada student neki Janjić, koji je o njemu pisao u novinama. Godine 1961. na temelju toga pozvali su ga u Beograd na aeromiting. Poveo je i Nevenku. U Vojnom muzeju je direktorici ostavio tri svoje fotografije. Na aeromitingu je bilo moguće i poletjeti, ali su imali novca samo za jednu kartu.
– Otac, koji već 33 godine nije letio, kartu je dao meni, da malo osjetim kako je to – rekla nam je Nevenka.

Čudnovatom igrom sudbine Nevenka Novak sada živi u Domu za starije osobe Trešnjevka, na Trgu Slavoljuba Penkale. Na ulazu zgrade izgrađene početkom osamdesetih godina gotovo neprimjetna stoji spomen-ploča da su upravo tu letjeli njezin otac, Slavoljub Penkala i braća Rusjan.