Što je Milan Bandić? I kada nam to planira reći?

U politici je sve u tajmingu - odgovorio je Milan Bandić kada smo ga po tko zna koji put upitali zašto odbija govoriti o svojim izbornim namjerama.

Na parlamentarne izbore će sigurno izaći i to je jedino što u vezi njih gradonačelnik Zagreba pristaje otkriti. Sva druga pitanja ostaju otvorena. Hoće li na izbore izaći sa samostalnom listom ili strankom? Ako bude išao s listom, hoće li se natjecati u svih 11 izbornih jedinica ili samo četiri zagrebačke i dijaspori? Ako bude išao sa strankom hoće li osnovati svoju ili će se pridružiti nekoj većoj postojećoj? I naposljetku, s kakvim ili čijim programom misli osvojiti dovoljno glasova birača pa da mu ova druga samostalna kampanja donese i konkretnih rezultata?

Do izbora je manje od četiri mjeseca, a Bandić svejedno o svemu tome i dalje šuti. Za to su moguća dva objašnjenja:  Ili smatra da su ta pitanja nebitna za hrvatske birače ili ni on sam još ne zna što mu je najbolje činiti. Ako je vjerovati njegovim suradnicima, odgovor je i jedno i drugo. No, ukoliko je to istina, Bandić je u gadnim problemima. I čini se da ništa nije naučio od predsjedničkih izbora.
I tada je svoje namjere, iako svima već davno poznate, službeno potvrdio tek pred sam početak predizborne utrke. I krenuo trčati maraton nakon što su drugi otrčali već polovicu staze. I ma kako strastven i izvježban maratonac bio, Bandić kasni start nije mogao nadoknaditi.  

Zašto bi sada bilo drukčije kada toliko dodatnih utega Bandić sa sobom nužno nosi. Po prvi puta u karijeri na izbore izlazi sa izbornim porazom iza sebe. Na izbore izlazi za funkciju za koju je više puta rekao kako mu je dosadna i nezanimljiva. I što on tamo planira raditi? U slučaju Pantovčaka to je ipak bilo samorazumljivo. Ali zašto bi ijedan hrvatski birač, ma kako god inače bio naklonjen Milanu Bandiću, poslao njega i njegove ljude u Sabor.  I tu je, čini se, najveća taktička greška Milana Bandića. On i ljudi koji ga okružuju i savjetuju uvjereni su da je on politički brend sam za sebe kojeg ne treba previše objašnjavati. I dok je to istina na lokalnoj razini, po čemu su to Milan Bandić i njegovi suradnici prepoznati u Hrvatskoj osim po tome što već rekordni niz godina vladaju glavnim gradom.

Jesu li oni ljevica, centar ili desnica?  U Saboru se ne popravljaju ceste niti se grade škole, vrtići ili stadioni. Tamo se ne radi ništa od onoga što je Milan Bandić inače navikao raditi i na čemu je osvajao i osvaja glasove. Tamo se čak ne odlučuje ni o cijeni dječjih vrtića što je jedini jači politički potez kojeg je povukao Bandić u posljednje vrijeme. Želi li Bandić i dalje biti gradonačelnik Zagreba i kako će svoje obveze uskladiti sa saborskim? Ima li on ambicija u izvršnoj vlasti i kakvih?

Što će reći hrvatskim biračima Milan Bandić: zašto da glasaju za njegovu listu? Samo zato da bi on tamo imao dovoljno svojih ljudi da bude jezičac na vagi kada se bude sastavljala Vlada?! Jasno je zašto je to korisno Milanu Bandiću, ali biračima to ne znači ništa. O stvarima koje su im bitne na nacionalnoj razini, Bandić se ne izjašnjava.

Iako ga politički analitičari gotovo jednodušno svrstavaju na desnu stranu hrvatske političke scene, on sam sebe i dalje naziva ljevičarem i socijaldemokratom. U svojoj dugoj karijeri zagrebačkog gradonačelnika strogo je izbjegavao političke rasprave koje bi ga mogle odrediti preciznije od stranačke iskaznice. Nikada nije ulazio u teme na kojima se lome koplja hrvatske desnice i ljevice. Nosio je člansku iskaznicu SDP-a, ali je istovremeno prijateljevao s Mirkom Norcem i pomagao obranu ( a neki tvrde i bijeg) generala Ante Gotovine. U Crkvi je bio, i što je još važnije, Crkvi je pomagao i pomaže više nego svi dužnosnici HDZ-a zajedno. U prve ozbiljnije političke rasprave Bandić je ušao tek u drugom krugu izbora za predsjednika i zaigrao je na kartu desnice. Plašio je crvenom opasnošću kojoj je i sam tek mjesec dana prije i formalno pripadao.  Prenagli prijelaz od zvijezde do križa, slikovito je opisao tadašnju Bandićevu izbornu taktiku ali i glavni razlog poraza gradonačelnik Ljubljane Zoran Janković.

I gdje je danas Bandić između te zvijezde i križa? Najvjerojatnija Bandićeva opcija izbornog angažmana podrazumijeva i "plan" kako pomiriti te dvije krajnosti. Naime, trenutno dominantna ideja je da Bandić postane predsjednik Hrvatskih socijaldemokrata, umrtvljene stranke koju je Milan Bandić pomogao osnovati Jerku Zovku još prije jedno desetljeće. Tu stranku je nedavno pokušao preuzeti i Bandićev kum Ivan Pančić, ali njegovo ustoličenje za predsjednika stranke neslavno je propalo nakon što je Ministarstvo uprave poništilo izbornu skupštinu jer nisu uspjeli skupiti dovoljno delegata. I dok bi Bandić brzo riješio problem broja stranačkih delegata, teško je podijeliti  ntuzijazam njegovih suradnika da će jednako brzo riješiti i problem političkog brendiranja.

Hrvatski socijademokrati kao socijaldemokrati s nacionalnim predznakom možda naizgled djeluju kao efektan slogan, ali je u hrvatskoj političkoj praksi potpuno neupotrebljiv.  SDP-ovi birači neće se zbuniti niti prikloniti Milanu Bandiću, a to naročito neće učiniti samo zato jer im on, za razliku od SDP-a, nudi eto predznak nacionalni. Oni su njega i u SDP-u tretiali kao strano tijelo. Za objasniti, pak, prosječnom biraču s desnice da riječ "socijaldemokratski" u nazivu političke stranke nije nešto loše trebalo bi više godina, a ne tri mjeseca i nešto dana. Još više vremena bi trebalo da se biračima objasni za što bi se u Saboru borilo 11 nezavisnih lista sastavljenih od još nikome znanih ljudi kojima je jedina zajednička crta što im je nositelj Milan Bandić. Zato je ideja s nezavisnim listama i najmanje vjerojatna opcija Bandićevog političkog angažmana. Uostalom, nakon izbora nositelj liste nema iste instrumente kontrole "svojih zastupnika" kao što ih ima bilo koji šef parlamentarne stranke.

Dakle, ako odbacimo ideju s nezavisnim listama kao najmanje logičnu, ako uzmemo u obzir da je šef HSS-a Josip Friščić javno rekao da će HSS i Bandić na izbore odvojeno a nijedna druga stranka niti mu se zove niti nudi, izgleda da će Bandić na izbore doista kao šef Hrvatskih socijaldemokrata ( ma kako god mu se funkcija formalno zvala) i izgleda da on doista smatra da je tri mjeseca kampanje s takvom strankom dosta. Drugu stranku više ni ne stigne osnovati.

I to nas vraća Bandićevoj rečenici s početka teksta. Ako je sve u tajmingu, što se to Milan Bandić boji otkriti prerano kada u kampanju još nije ni krenuo?
Neki će reći da je on već u kampanji i da svakodnevno obilazi tisuće kilometara po cijeloj Hrvatskoj i susjednoj nam BiH. Ali valjda su predsjednički izbori nešto naučili i Milana Bandića i njegove izborne stratege. Nije se dovoljno samo svuda pojaviti. Valja tu i tamo i nešto reći. Politički izbori, iako ima dosta sličnosti, nisu istovjetni izborima ljepote. Uostalom, čak i na njima pobjeda može izmaći ako niste u stanju reći ništa više od : It s OK. 

Dakle, ako je političar osoba koja predstavlja neki program što je Milan Bandić i kada nam planira to reći?
Vrijeme mu nikako više ne ide u prilog osim svevremenske činjenice da se Joža Friščić, kada je izborni plijen u pitanju, lako predomisli. Jer ako Milan Bandić brzo ne progovori, nikakav vlastiti brend mu neće pomoći. U Sabor će ga moći ugurati jedino vjera u Boga. I seljačka sloga.