Učenici: Dosta nam je trčanja u pekare - zato smo anoreksični ili pretili

Varšavskom ulicom, čini se, teku neke čudne podzemne vode. Na samo koji metar od mjesta na kojem su ne tako davno Zagrepčani digli svoj glas protiv projekta podzemne garaže, mladi iz Upravne i birotehničke škole odlučili su, s jednakom upornošću, ponešto reći o (ne)zdravoj prehrani u nepostojećoj menzi. Dosadilo im je, naime, pod odmorom trčati u obližnje pizzerije i pekare kako bi preživjeli predug dan i, ono važnije, gledati kako zbog toga njihovi vršnjaci postaju pretili ili anoreksični. Stoga su pokrenuli niz akcija kako bi upozorili mjerodavne da njihova, kao i većina srednjih škola u Hrvatskoj, nema kuhinje, a nekmoli zdravu hranu u njoj.

Podrška roditelja

Problem je uočila njihova profesorica Đurđica Vukmirović još 2007., otkako su njezini đaci u školi ugostili niz stručnjaka, održali nekoliko tribina te posjetili više mjerodavnih institucija.

– Najsnažniji je dojam na učenike ostavio posjet psihijatrice dr. Mirte Mahnik koja je pred učenike dovela liječenu anoreksičarku, najteži slučaj u Hrvatskoj. Zajedno su im predočile koliko su anoreksija i bulimija opasne i dugotrajne psihosomatske bolesti – kaže profesorica Vukmirović.

Photo arnes.si

Duboko potreseni, đaci su prionuli internetskim stranicama, forumima, knjižnicama i novinskim člancima, a otkrivene podatke zabilježili su u dokumentacijsku mapu. Projekt toliko željene menze sa zdravom hranom predstavili su i roditeljima koji su ih jednoglasno podržali i složili se da bi ga sufinancirali. U konačnici, svoj su projekt zaokružili postavljanjem predstave “Stvarnost na (d)jelu”, o djevojci oboljeloj od anoreksije, u kojoj su i odigrali glavne uloge.

Siti gladnima ne vjeruju

Marija Katalenić, jedna od učenica, u osnovnoj je školi imala anoreksičnu prijateljicu koju je majka morala nadzirati za stolom i tjerati je da proguta svaki zalogaj.
– Nama je to bilo smiješno, ali sada znam da nije jer sam uvidjela važnost zdrave prehrane. Sve se svodi na ono: daj nešto na brzinu. Mladi nisu svjesni da zbog loše hrane, recimo, teže uče – kaže Marija, a njezin kolega Matko Mavračić podsjeća da je i druga krajnost, pretilost, posvuda oko njih.
– Umjesto da shvate kako je to problem koji treba liječiti, mnogi naši vršnjaci tome se smiju, čak gledaju s bojazni i gnušanjem – kaže Matko.

Kristina Golub ističe da se od početka projekta uvelike pozabavila svojom prehranom pa više ne preskače doručak, a i vježba. Katarina Oštarčević, pak, istakla je da u krugu škole postoji prodavaonica sa zdravom hranom, ali im je preskupa.

– Želimo da naš projekt odjekne mnogo dalje od školskog kruga, diljem Hrvatske – rekla je Katarina, a Lidija Jelić podsjetila je na to da njihova generacija dogodine napušta školu.

– Mi ćemo se, kao maturanti, uskoro baviti isključivo svojim ocjenama i zato želimo da mlađi nastave ondje gdje smo mi stali – kaže Lidija.
Njihova predstava završava hepiendom: djevojka uviđa da srlja u propast pa uz pomoć bližnjih izlazi iz pakla anoreksije. Sretan završetak priče o programu za obrazovanje srednjeg školstva, koji ne predviđa rješenje za prehranu adolescenata, ovisit će, na žalost, o onima koji su toliko siti da gladnima ama baš ništa ne vjeruju.