Zabrana skupa HČSP-a je sve, samo ne demokratska!

Ma možemo mi misliti o HČSP-u što god hoćemo, ali nemamo pravo braniti im da održe uredno prijavljen politički skup. Ne dok god je HČSP legalna hrvatska stranka.

Imamo pravo mi Josipa Miljka ne voljeti i može nas u Hrvatskoj biti 99,99 posto takvih, ali mi ne smijemo Josipu Miljku braniti da govori, javno nastupa, pa i da se kandidira. Ne ako mu to sud ne brani.

Vlada Zorana Milanovića nije sud, a SDP više nije partija koja odlučuje tko smije politički djelovati. Ako su se HČSP i Miljak u nečemu ogriješili o zakon, to će procijeniti hrvatski sudovi ili hrvatski birači. Vlada si te prerogative ne smije uzeti bez obzira koliku podršku javnosti u tome imala.

Podrška javnosti ne daje pravo Vladi da suspendira slobodu govora. Ne u demokracijama. Ako demokracija poput naše i pristane na neka ograničenja pa zakonom zabrani veličanje fašizma, to veličanje i taj fažizam treba dokazati. Ali, treba ga dokazati na zakonom propisan način. Ad hoc odluka Vlade to nije.

Ako Josip Miljak veliča fašizam i promovira fašističke ideje, onda mu to treba dokazati pa, ako mu se i kada to dokaže, i primjereno kazniti. Ako neki stranci imaju pretenzija prema hrvatskom teritoriju onda bi Hrvatska, kao država koja do sebe i svog teritorija drži, tim strancima trebala uskratiti dozvolu ulaska. U zemlji koju bi željeli raskomadati takvi ljudi nemaju što tražiti ni kao turisti. Uostalom, barem dva "ugledna" gosta HČSP-a imaju takve zabrane u nekim europskim državama.

No, te države zabrane ulaska u svoju zemlju nisu izrekle na ad hoc održanim sjednicama Vlade, nego na zakonom propisan način. Pa tu se čak i Srbija pokazala uređenijom zemljom od Hrvatske.

Možemo se mi rugati, ismijavati pa i zgražati nad političkim porukama HČSP-ovaca i njihovih gostiju, ali nemamo im pravo braniti da govore i nastupaju dok god u politici djeluju legalno i legitimno. Ako učinimo suprotno, kao što je učinila Vlada Zorana Milanovića, onda dajemo za pravo HČSP-u i njihovim gostima. Dajemo im za pravo u njihovim tvrdnjama da manjina mora šutjeti, nestati ili asimilirati se. 

I koliko god je sramotna odluka Vlade o zabrani ekshibicijskog skupa HČSP-a, sramnija je od nje gotovo jednoglasna javna podrška Vladi zbog tog poteza. A da ovim društvom vlada duh demokracije, podrška pravu HČSP-ovcima da govore bila bi jednako snažna osudi onoga što govore. Istovremena podrška slobodi govora i osuda toga istoga govora kontradikcije su samo u totalitarnim, jednostavnim sustavima. U jednom takvom sustavu je dugi niz godina bila i Hrvatska, a očito nam ni 20 godina nije bilo dosta da taj sustav i duhom napustimo. Ljepota demokracije je u nesavršenosti njenih različitosti.  

Istinska veličina demokracije i njena prava snaga leži upravo u tome što je sloboda govora zajamčena i onima s kojima se ne slažemo, pa i onima kojih se grozimo. Demokratičnost nekog društva se mjeri po tome koliko manjinu štiti od progona većine pa bila ta manjina i svjetonazorska ili politička. Nije sve u rođenju ili seksualnom opredjeljenju. Nešto je i u onim gornjim glavama.