Zoran Milanović za Hrvatsku nije problem ali ni rješenje!

Mladen Bajić je uništio HDZ u tolikoj mjeri pa se danas čini kako više ni Zoran Milanović ne može izgubiti izbore. I baš zbog toga što će mu predstojeći izbori vjerojatno biti poklonjeni, ni ove godine nećemo dobiti odgovor na pitanje zna li on i sam pobijediti.

Zoran Milanović je na mjesto predsjednika SDP-a došao ponajprije kao politička oporuka Ivice Račana. Uz Ivana Račana kao tumača oporučne volje svoga oca i jednoglasno drukanje gotovo svih hrvatskih medija Zoran Milanović nije mogao izgubiti na tim izborima.

O njemu se nije puno znalo kada se kandidirao za prvog postračanovskog šefa SDP-a, ali to mu se pokazalo kao veća prednost nego mana. Ono što se o njemu nije znalo, pretpostavilo se i to poprilično optimistično i euforično.

Milanović je preko noći postao miljenik novinara i urednika.  O njemu se tada više pisalo kakav smo željeli da bude nego kakav je on uistinu bio. Tek su rijetki upozoravali kako se Milanović u biografiji može pohvaliti samo da je  bivši činovnik Ministarstva vanjskih poslova i kratkotrajni glasnogovornik SDP-a kojeg je baš Račan smijenio čim je progovorio. A i oba ta posla mu je navodno sredio tata.

U analizama većine medija, ljevica je ipak dobila vođu za pobjedu protiv Sanadera kojemu je, u dijelovima biografije, i nalikovao. Zaljubljenost medija u Zorana Milanovića proširila se i na članstvo SDP-a koje ga je izabralo za Račanovog nasljednika iako su ga znali kraće i manje od svih ostalih kandidata. No, to je i olakšalo izbor: njegove protukandidate su u stranci znali duže i bolje.

Ali, čim je Zoran Milanović, mada je podrška medija i članstva i dalje bila neupitna, morao početi odgovarati na neugodna pitanja pao je na prvim pravim izborima. Iako su svi mislili da parlamentarne izbore ne može izgubiti, Milanović je uspio. I to dvaput. Prvo na biralištima, a zatim u koalicijskim pregovorima. Oba puta ga je Sanader ostavio iza sebe. I u porazu Milanović počinje pokazivati svoj pravi karakter.  I on bi rado "zaustavljao Reuters".

Ispalo je da su mu demokracija i javnost bili samo sredstva do cilja koje poštuje samo dok su mu bezrezervno naklonjeni. Kritiku ne podnosi, osobito iz vlastitih redova. Milanović je pravog sebe javno pokazao tek kada su se prvi lijevi intelektualci drznuli u njemu vidjeti i pokoju manu. Miljenka Jergovića je popljuvao jer transparentno radi za čovjeka s kojim Milanović tajno večera, a Vjeranu Zuppi bi najradije i postojanje porekao.  

Urednika novina koje su mu vodile kampanju za šefa SDP-a i kojem bi na svaku godišnjicu svog izbora trebao poslati barem buket karanfila nazvao je udbašem nakon prvog krivog zareza. Prestao je odgovarati novinarima, ali je zato počeo intenzivno nazivati novinske izdavače i šefove tv kuća ne bi li zaustavio nepoćudna pera i utišao nezgodne mikrofone.  Jedinog novinara s kojim i danas komunicira naslijedio je osobno od Ive Sanadera. Ne bi li mu medijska slika bila savršena i lijepa i na drugim mjestima, a ne samo u kolumnama dragog prijetelja svakog hrvatskog premijera, prihvatit će Milanović svaki sporazum. Dorian Gray ga je sklopio s vragom, a agnostik Zoki sa bosanskim svećenikom. Tek ćemo vidjeti koji je od njih dvojice za lijepu sliku više duše dao.

Zoran Milanović se nije pokazao ni kao osobiti radnik. Fotelja u Saboru žulja mu diplomatske turove, a Zagrebačku skupštinu napušta čim je donesen zakon po kojem saborski zastupnici tamo više ne smiju primati dodatnu novčanu naknadu. Samo koincidencija? 

Doduše, nije da Zagrebu fali jer dok je u gradskoj Skupštini bio nije nijednom progovorio. A i riječ "bio" treba shvatiti uvjetno.

I njegova demokratičnost se sve više pokazuje kao farsa. Nitko mu ne može poreći da je on u SDP uveo unutarstranačku demokraciju po principu "jedan član jedan glas". Unutarstranačka demokracija je u SDP-u i prije bila jaka, ali ovaj potez ju je trebao dodatno ojačati. Trebao je, ali nije jer se brzo pokazalo da Milanović rezultate takvih izbora poštuje samo ako demokratski pobijedi njegova volja.

Što vrijedi Marinu Jurjeviću što je pobijedio u jednoj od najvećih SDP-ovih lokalnih organizacija kada će njegov poraženi protivnik biti više pozicioniran na listi za Sabor? Što vrijedi Davoru Bernardiću što je uspio pobijediti u najvećoj SDP-ovoj lokalnoj organizaciji ? Bernardić je SDP-ovim zastupnicima u Gradskoj Skupštini više sprdnja nego vođa, u Holdingu je na čelu Skupštine, ali upravi ne smije postaviti nijedno pitanje bez dopuštenja Zorana Milanovića. I trenutno se kod njega bori rukama, nogama i komplimentima da na zagrebačkoj listi za Sabor ne bude četvrti, nego barem treći ispred Josipa Kregara koji je u Zagrebu, uzgred rečeno, formalno u oporbi vladajućem SDP-u.

Zoran Milanović je potpuno umanjio utjecaj i svrhu svih izabranih tijela ili osoba u SDP-u. Sva moć i sve odluke se donose u njegovom kabinetu. Više nitko u SDP-u ne može doći do njega ako to ne odobre Tomislav Saucha i Igor Dragovan, šef kabineta i tajnik stranke. Predsjedništvo stranke je, u očaju što ne može do svoga predsjednika, čak pokrenulo tajnu akciju pa su preko naslovnice Aktuala predložili nasljednika u liku Miranda Mrsića. Mrsić je danas jedan od rijetkih, ako ne i jedini, koji se u SDP-u uspinje svojim samostalnim radom, a ne komplimentima. Zato su drugi SDP-ovci i iskoristili njegovu sliku da pošalju upozorenje vođi. Ako nije tada shvatio da je zamjenjiv, pojasnio mu je Slavko Linić preko stranica drugog tjednika. Linić je u Globusu objasnio da Milanović ne samo da je zamjenjiv nego da bi ga on rado i zamijenio sa mjesta predsjednika SDP-a već u proljeće iduće godine. Linićev nastup je trebao pokazati da u SDP-u još živi demokracija i da se ne moraju svi slagati sa vođom, a zamalo ga je stajao karijere. "Urednik udbaš" je naučio lekciju i brže bolje pustio priču kako Milanović na Linića više ne računa. Drugarska posla.  

Milanović sluša samo ono što mu se sviđa i okružuje se samo laskavcima. Ambiciozni mlađi članovi stranke zato koriste svaku priliku da javno istaknu kako im je "Zoran Milanović politički uzor". A koji su to grandiozni politički potezi, ideje ili bitke koje je Milanović dosada dobio da bi ikome, pa i njemu najsklonijim ljudima, već bio politički uzor? Stranački veterani to teško prevaljuju preko usana pa ih svakim danom sve više ispada iz svih stranačkih kombinacija. To se ljepše zove smjena generacija.  

Ali, to što je slab na laskanje nije samo po sebi toliki problem. Svaki političar ima ogroman ego pa ga ne treba zamjerati previše ni Zoranu Milanoviću.  

Problem Zorana Milanovića je što on osim superega ništa drugo nije dosada pokazao. Što je to što ga kvalificira za budućeg hrvatskog premijera osim loše konkurencije? Ako Milanović i nije dosada napravio ništa strašno loše za ovu državu, što je to dobro što je za nju učinio ove četiri godine kako je šef oporbe? I Linić i Čačić su potrošili pola ljeta i pola jednog tjednika da nam objasne kako Zoran Milanović ne može biti problem buduće Vlade. Jer, jedan će na njega i dreknuti ako zatreba, a drugi će ionako sve sam raditi i sve druge nadzirati. Ali nitko od prvaka Kukuriku koalicije da biračima konačno objasni:

Ako Zoran Milanović i nije problem ove zemlje, po čemu je on za nju rješenje?