Boju purpura otkrio je Herkulesov pas

Iako se kroz povijest izgubila tajna izrade purpura, ostala su svjedočanstva koja opisuju njen raskošan ton dostojan bogova.

Svijet je jednostavno nezamisliv bez boja koje ga čine razigranim, lijepim i vrijednim svakog uživanja. No, iako je očigledna razlika u njihovim tonovima, u povijesti je postojala razlika i u njihovoj simbolici te, naravno, i u cijenjenosti.

Tako je od davnina poznata jedna boja koja je bila rezervirana samo za careve i najviše slojeve aristokracije, a danas ju znamo pod imenom purpur. Ta boja, koju su često još zvali i božanskom, na skali boja nalazi se negdje između plave i crvene, ali opet nije njihova potpuna mješavina.

Ovu boju prvo su proizvodili Minojci još u trećem tisućljeću prije nove ere, a recepturu su do savršenstva doveli Feničani, točnije Feničani iz grada Tira po kojima je ova boja najpoznatija po imenu 'Tirijski purpur'. Nakon Feničana, purpur se počeo koristiti diljem cijelog Sredozemlja i ubrzo su samo najbogatiji nosili odjeću toga tona.  

Ova boja uživala je toliki kultni status da su donešeni čak posebni zakoni o njenoj upotrebi koji su je ograničavali samo na carsku obitelj i s njima povezanu aristokraciju koja se često nazivala ' porphyrogenitos', što u prijevodu s grčkog doslovce znači 'rođeni u purpuru'.

Photo Wikipedia

Sama izrada boje iznimno je komplicirana i njena originalna receptura do danas nije otkrivena kako se izgubila u vremenu uslijed mnogih ratova i povijesnih prevrata. Ono što je poznato jest da se ona proizvodila od sekrecija morskog puža 'Murex brandaris'  koji živi u sredozemlju i da bi se dobilo dva grama ovog dragocjenog pigmenta bilo je potrebno sakupiti čak 15 000 primjeraka ovog beskičmenjaka.

Tako su se ovi puževi skupljali u velike bačve te bi se ostavili u njima da ugibaju te se na kraju i raspadnu. Zatim bi se ta sluzava smjesa izlagala suncu i tako bi fermentirala i dobila željeni ton. Kako je bilo potrebno zaista mnogo ovih životinja za proizvodnju tako malo količine ovog pigmenta, njena cijena je odgovarala cijeni težine srebra, a ponekad je čak bila skuplja i od zlata.

Boja koja se izgubila u povijesti

O ovoj boji pisali su i antički povjesničari, a najbolji opis dao je Plinije Stariji u svojoj knjizi 'Naturalis Historia'.

- Tirijski purpur je najbolje kakvoće kada poprimi točan ton ugrušene krvi. Na prvi pogled djeluje kao crna, no kad se izloži suncu zadobije svoj puni sjaj. To je zapravo ono o čemu govori Homer kada spominje 'purpurnu krv' – pisalo je u knjizi Plinija Starijeg.

Još jedan antički pisac pisao je o purpuru, točnije o tome kako je ona postala poznata ljudima. Naime, Julius Pollux je u djelu 'Omnasticon' iz drugog stoljeća prije nove ere ustanovio kako je purpur otkrio Heraklo dok je šetao psa. U jednom trenu, pas je počeo jesti jednu od tih dragocjenih školjaka, a Heraklo je zamijetio kako mu je njuška umrljana nekom čudnovatom bojom koja ga je odmah zadivila.

Naravno, kako to obično biva u mitovima, znanje o stvaranju purpura prenijeto je dalje i ta boja postala je najcjenjenija na svijetu. U ovoj priči posebno je zanimljivo to što se purpur u hermetičnoj filozofiji pripisuje bogu Jupiteru čiji je grčki pandan Zeus, a ne zaboravimo kako je upravo Zeus Herkulesov otac kojeg je imao sa smrtnom ženom Alkmenom.

Purpur se proizvodio sve do 1204. godine, no nakon što je Bizant opustošen tijekom četvrtih križarskih ratova, njegova proizvodnja postala je jednostavno preskupa. Tako su se kasniji vladari okrenuli jeftinijoj inačici, vermilionu i grimizu koji su se dobivali od kukaca.

Kasnije je ta boja postala sinonim za kraljevsku svjetovnu moć i danas se može vidjeti na plaštu engleske kraljice ili pape. Sam purpur, ali naravno ne onaj kakav se koristio u antici, jer nitko ga više ne može prozvesti, nalazi se ponekad na odorama sveučilišnih profesora te na kardinalskoj odori.