FOTO: Komunizam je izjednačen s nacizmom

Zgrada u kojoj se danas nalazi Muzej terora u vrijeme komunizma i nacizma služila je kao mjesto za smaknuća i nehumano mučenje zatvorenika.

Tijekom 20. stoljeća mađarski je narod bio žrtva dva režima za vrijeme kojih je vlastitom krvlju napisao stranice povijesti. Prvi je režim bio onaj nacistički, koji se osim Mađarskoj, nametnuo čitavoj Europi. Drugi, komunistički, bio je prisutan od 1944. godine, pa do ne tako davne 1991.

Nacističke odore u Kući terora u Budimpešti Photo Tina Grdić

Spona između njih je zgrada koja se nalazi na jednoj od najljepših avenija u Budimpešti, na Andrassy bulevaradu s kućnim brojem 60. Na ovoj se adresi nalazi prekrasna neorenesansna zgrada u kojoj su se odvijali najstrašniji zločini pod zvijezdom i svastikom, a 2002. godine pretvorena je u Kuću terora (Terror Haza).

Tu je zgradu 1937. godine unajmio Ferenc Szalasi, pripadnik Strelastih križeva, a nakon njega je Matijas Rakosi istu iskoristio za sjedište komunističke Uprave državne sigurnosti, odnosno komunističke tajne službe (AVH).

Nacističke odore i bolna sjećanja na gulag

Danas ova palača ima funkciju "podsjetnika" na krvava vremena kroz koja je prošao mađarski narod. Na samom ulazu u muzej posjetiocu se nameću dvije goleme mramorne ploče koje stoje jedna do druge, čime su spomenuti režimi svedeni na znak jednakosti. Atrij muzeja nalikuje na golemi mauzolej, dok je na dnu zgrade postavljen sovjetski tenk iznad kojeg se uzdižu fotografije ubijenih u vrijeme totalitarnih sustava. Sumorna atmosfera nalazi se u svakoj od soba, dok je veći dio kuće terora posvećen patnjama naroda za vrijeme komunizma.

Razgled muzeja počinje s veranjem stepenicama do drugog kata, gdje su izložene odore nacističkih časnika. Posebna soba posvećena je stradalima, dok je na podu rasprostrt sag s kartom tadašnjeg SSSR-a. Gotovo svaka od prostorija ima nekoliko punktova na kojima se prikazuju filmovi u kojima žrtve prepričavaju tragične sudbine koju su pretrpjele u oba režima.

Obilazak prvog kata počinje prostorijom u kojoj se nalazi crnim velom prekriven automobil Rakosija. Posjetioci unutrašnjost automobila mogu pogledati kada se u njemu simbolično upali svjetlo koje baca odsjaj na navlake s komunističkim znakovljem. Izlazak iz zamračene sobe nastavlja se u prostorije koje su posvećene razdoblju sovjetske propagande, dok je u jednoj od njih smješten ured Petera Gabora, čelnika mađarske političke policije.

Druže egzekutoru, klinička smrt je nastupila!

Nakon obilaska prvog kata vodstvo muzeja uputilo nas je u lift kako bi se spustili do podruma. Vožnja liftom traje nekoliko minuta kako bi posjetioci mogli u cijelosti poslušati potresno svjedočenje jednog od zatvorenika tamnica. U kratkom dokumentarnom filmu svjedok opisuje posljednje trenutke života utamničenih, od mučenja do završetka filma koji završava riječima "Klinička smrt je nastupila, druže egzekutoru!".

Sablasna priča samo je uvod u vlažne i mračne podrume u kojima se posjetitelj suočava s nehumanim uvjetima u kojima su držani zatvorenici.

Jedna od najjezovitijih ćelija je samica koja je toliko uska da je osoba u nju jedva mogla stati, dok se zatvoreniku u malom prorezu u razini očiju puštao snop svjetla iz dviju lampi. Rame uz rame po nehumanosti mogla bi se svrstati i soba u kojoj su zatvorenici bili izloženi starim električnim uređajima za mučenje.

Zatočenici su bili uskraćeni za minimalnu higijenu, a spavali su u vodi

Soba za mučenje električnim napravama Photo Tina Grdić

Uhićeni nisu smjeli mijenjati donje rublje, a ukoliko im je bila dopuštena dnevna higijena, proces tuširanja nije smio trajati duže od pola minute. Zabranjeno je bilo korištenje toaletnog papira, paste i četkice za zube. Mijenjanje odjeće također je bilo zabranjeno. Zatočenici nisu smjeli na toalet, a u ćelijama nisu imali nužnike. Osim navedenog nerijetko su spavali na mokrom podu bez pokrivača. Metode mučenja bile su raznovrsne, ali uglavnom nalik onima iz srednjeg vijeka. Uhićenici su bili okovani željeznim kuglama koje su težile čak 18 kilograma.

Kako bi se zauvijek sačuvalo sjećanje na poginule u središtu podruma niknula je Dvorana suza, dostojanstveno mjesto prepuno tišine koja govori za sebe, a okovano je zidovima na kojima su ispisana nebrojena imena.

Dvorana suza ujedno je i posljednja stanica kroz putovanje mađarskog naroda željeznicama smrti. Ovaj moderan muzej zaslužuje pažnju svakoga tko posjeti Budimpeštu. Jedini minus koji bi mogao zasmetati pri posjetu je to što je većina izložaka imenovana i opisana na mađarskom jeziku. Dojam popravlja mnoštvo papira koji sadržaj prostorije prate s objašnjenjem na engleskom jeziku.

Fotografije tamnica i prostorija muzeja možete pogledati u našoj fotogaleriji Kuća terora u Budimpešti.