G. Karan: Volio bih živjeti u divljini Tahitija

Čari otočja u Francuskoj Polineziji stoljećima nadahnjuju umjetnike svijeta. A “plemeniti divljak”, kako je filozof Jean-Jacquesa Rousseaua u svojim djelima opisivao stanovnike Tahitija, na osam dana postao je i pjevač Goran Karan i stopio se s tamošnjim domorocima.

– Prekrasna atmosfera, prelijepe žene i robusni rasplesani muškarci koji bi se sviđali našim ženama! Ma milina! Ljudi su neiskvareni i dragi, ne primaju napojnice jer taj čin se kosi s njihovim poimanjem ljubaznosti. Takav je Tahiti! – slikovito i vrlo živo počeo je svoju priču Karan. Ni višednevni napor da se dokopa Tahitija ni mijenjanje letova te put preko Japana, poslije kojeg se, kako sam Goran kaže, osjećao kao da ga je prožvakala krava, nisu umanjili količinu njegova oduševljenja otočjem koje naziva rajskim planetom.

– Podmorje je najlakše opisati animiranim filmom “U potrazi za Nemom”. Priroda je ludilo. Tamo ne živi ni jedna vrsta otrovnih zmija ili kukaca, a biljke su posebna priča. Vegetacija je toliko bujna da sam stekao dojam da njezino korijenje otok drži na površini – rekao je pjevač i nastavio:

 – Znate onu izreku – ljudi jedu da bi živjeli? E pa na Tahitiju ljudi žive da bi jeli. Riba je osnova svega, a ja koji sam već 20 godina vegetarijanac, uživao sam u voću i povrću. Vjerujte, ne znate kakvog je ananas okusa dok ga niste tamo probali! Kao pravi raspjevani Dalmatinac nije propustio pustiti glas i zasvirati s lokalnim stanovništvom, a naučio je i nekoliko riječi na tahićanskom jeziku , primjerice “aita pea pea”, što na hrvatskom znači “nema problema”. Poznato je da je Splićanin gorljivi igrač picigina, no svoju vještinu na odmoru nije želio forsirati niti kome demonstrirati.

 – Sportski domet bio mi je ispijanje piñe colade u bazenu. Osim toga, plaže nisu prikladne za picigin. U moru ima puno grebena, a iako izvana lijepo izgleda, mora se dobro paziti gdje se u njemu staje – kaže Karan. U životnoj je fazi kada puno putuje pa već ovaj vikend ide u Berlin gdje nastupa na World Culture Festivalu. I želja mu je zaviriti u svaki zakutak svijeta, no Tahiti je posebna priča i volio bi, otkriva, neko vrijeme u njegovoj divljini čak i živjeti.