Izumrla vrsta 'progovorila' o svom nestanku

Proučavanje genskih sekvenci iz dlake tasmanskog tigra pokazalo je kako DNA u dlaci ostaje očuvana duže nego se do sada mislilo.

Znanstvenici su proučavanjem DNA iz uzoraka dlake izumrlih tasmanskih tigrova došli do zaključka kako su ovi australski tobolčari, zadnji put viđeni prije 70 godina, vjerojatno nestali zbog proširenog srodnog parenja uvjetovanog niskom populacijom.

Metoda korištena i kod proučavanja DNA iz dlake smrznutih mamuta omogućila je znanstvenicima uspješnu usporedbu genskih sekvenci i kod tasmanskih tigrova, a nadaju se kako će isto biti i s drugim vrstama koje žele proučiti ili čak 'vratiti u život'.

- Ono što me kod proučavanja ove dvije jedinke najviše začudilo je njihova sličnost. Među njima postoji vrlo malo genetske razlike - izjavio je Anders Gotherstrom sa švedskog sveučilišta Uppsala.

Vrste kod kojih su genetske razlike malene, primjerice gepardi, u velikoj su opasnosti od izumiranja.

- Glavni cilj ovog istraživanja je pronaći način zaštite ugroženih vrsta od izumiranja - rekao je Webb Miller sa sveučilišta Pennsylvania.

Otkriće koje je otvorilo nove mogućnosti

Tasmanski tigar bio je tobolčar fizički sličan psu. U Australiji je nakon dugogodišnjeg izlova proglašen izumrlim 1936. godine kada je zadnji primjerak uginuo u zoološkom vrtu.

U ovom istraživanju korišteni su dijelovi DNA izuzeti iz dlake mužjaka iz zoološkog vrta u Washintonu i ženke iz zoološkog vrta u Londonu. Genske sekvence izuzete su iz stanične jezgre i mitohondrija čija DNA se s vrlo malo razlika prenosi s majke na potomka.

Stephan Schuster s Penn Statea izjavio je u časopisu Genome Research kako ovo istraživanje potvrđuje da je moguće koristiti dlaku za 'oživljavanje izumrlih vrsta' u vidu spoznaje njihovih genetskih karakteristika, a jednog dana možda čak i u oživljavanju prave životinje.

- Ranije smo mislili da nam je istraživanje DNA mamuta iz dlake bilo moguće samo zato što su životinje bile smrznute u permafrostu, ali uspjeh s tasmanijskim tigrom pokazuje kako DNA može dugo vremena ostati neoštećena u dlaci izloženoj raznim uvjetima u okolišu - rekao je Schuster koji je ovu metodu nazvao ''museomika'' jer, kako kaže omogućuje - korištenje uzoraka iz svjetskih muzeja kao prave znanstvene riznice za istraživače.