Kako reći djetetu da je mama dobila otkaz

Psihologinja dr. sc. Bruna Profaca savjetuje kako u krizi ojačati zajedništvo obitelji i naučiti djecu štednji i odricanju.

Kako djetetu objasniti da ste dobili otkaz ili da vam je smanjena plaća, pitanje je koje muči većinu od onih 300 dnevno koji u Hrvatskoj dobiju otkaz i još na tisuće onih kojima su smanjeni prihodi.  Kako da ta najveća gospodarska kriza u proteklih 60 godina samo okrzne, a ne sruši vaš dom?  

Univerzalni savjeti su: ne uzimajte djetetov novac ako ga ono ima; razgovarajte s djetetom o novcu na konstruktivan način: bude strpljivi s djecom jer je učenje o novcu dugotrajno i ne optužujte ih da su ''glupi'' ili ''rastrošni''; nastojite s partnerom ili drugim roditeljem razvijati slične navike prema novcu u odnosu na dijete; izbjegavajte nagrađivanje djeteta novcem za ocjene ili neko ponašanje...

dr. sc. Bruna Profaca

- Kad su teška vremena, moguće je da dijete neće moći imati sve pogodnosti kao prije, sve sportske aktivnosti, sate plesa i slično. Recite djetetu da će morati u jednom razdoblju izabrati između nekih aktivnosti, dajte mu alternativu, raspitajte se za slične, a besplatne ili jeftinije aktivnosti. Starije dijete će naučiti štedjeti i s vama tražiti slične mogućnosti, ako vidi da vam je  stalo da se njihove potrebe za učenjem i aktivnostima nastave - smatra dr. sc. Bruna Profaca.

Kako djetetu objasniti da smo dobili otkaz, a da dijete što manje osjeti strah i nesigurnost?

- Dobro je da djeca sudjeluju u događanjima u obitelji u onoj mjeri u kojoj to mogu razumjeti. Mala djeca obično znaju rade li im roditelji ili ne i što na poslu rade, a ona koja su pred polaskom u školu znaju i zanimanje roditelja i gdje rade i da za to što rade dobivaju plaću. Što su starija, bolje razumiju odnose i status nekog posla.

Ako je roditelj u krizi na poslu, pred gubitkom posla ili ga je već izgubio, dijete o tome treba onoliko informacija koliko može razumjeti i koje se tiču njega. Važno je da zna ukoliko roditelj više ne radi, ali i da od roditelja tada dobije garanciju da će odrasli u obitelji uvijek učiniti sve da dijete ima ono što mu treba. Pri tome, valja razlikovati želje i potrebe. Djetetu se može reći da mu možda neće biti ostvarene neke želje kao ranije, ali da će roditelj i drugi odrasli u obitelji uvijek učiniti sve da ima što treba za svakodnevan život. U razgovorima s djecom treba izbjegavati katastrofične scenarije, jer oni ne mogu jasno razumjeti sve roditeljske mogućnosti i mogu ih vidjeti puno težima nego što stvarno jesu. Roditeljske priče o teškoj situaciji mogu biti i istinite, ali djeca će ih uvijek razumjeti doslovce na osnovu roditeljskog izražavanja osjećaja. Zadaća odraslog je u teškoj situaciji pokušati održati razuman i miran stav u odnosu na dijete.

Kako s djecom treba razgovarati o novcu?

- Djeca o novcu od nas uče stalno, bez obzira razgovaramo li o tome s njima. Kad razgovaramo s njima, kao primjerice i o osjećajima, mislima, štetnim pojavama, spolnosti... to ne treba biti ''jedan dugi razgovor'', već niz svakodnevnih usputnih i slučajnih i namjernih razgovora. Pri tome, važno je da je ono što djeci govorimo o novcu u skladu s našim ponašanjem. Zato se roditelji trebaju zapitati što žele da djeca nauče od njih.

Ne trebamo očekivati da dijete razumije da nešto ne može dobiti, ako sami trošimo samo zbog trošenja te ako novac koristimo da dijete potkupljujemo. S druge strane, ako su nama bliskost, druženje i podrška važniji od zadovoljenja želje za novcem, onda će to i naučiti. 

U kojoj dobi djeca počinju razumijevati koncept novca? Kada im treba početi davati džeparac o kojem sami odlučuju?

- Predškolska djeca nemaju jasnu sliku o novcu, traže stvari (igračke) za sebe i ne mogu razumjeti cijenu nekog proizvoda. U toj dobi miješaju stvarnost i maštu, pa ono što vide na reklamama može na njih djelovati potpuno drugačije i u suprotnosti s onim što želimo da djeca uče. Misle da je sve dostupno, da su obećanja s reklama stvarna i da se u svakoj emisiji na televiziji obraćaju upravo njima.

Počinju razumjeti neke numeričke vrijednosti negdje oko šeste godine i to razumijevanje se razvija do desete godine života. To je razdoblje kad je roditeljsko vođenje djetetu još jako važno, važnije od vršnjaka, i tada stječu prve navike vezane uz novac u skladu s vrijednostima u obitelji.

Tada počinju postavljati pitanja o zaradi roditelja. Roditelji im to ne trebaju reći, jer djeca ne mogu razumjeti šire odnose u društvu, niti odnos rada i zarade. Ali roditelji mogu koristiti realne situacije da kažu djetetu što oni u obitelji mogu kupiti, a što ne, što im je dostupno, a što ne, da dijete razumije mogućnosti svoje obitelji i bez znanja o plaći roditelja. U toj dobi mogu početi i s manjim džeparcem koji će biti povezan s kratkoročnim ciljevima djeteta. U razdoblju iza desete godine neki roditelji se mogu odlučiti za džeparac koji će pokriti neke manje potrebe. Nema pravila oko visine džeparca, ali on bi morao biti zaista povezan s realnim potrebama djeteta s jedne strane, i mogućnostima roditelja s druge strane.

Djeca se tada počinju uspoređivati s vršnjacima, tako i u pogledu novca. Počinju tražiti ono što imaju njihovi prijatelji. Mislim da roditelji moraju biti ustrajni i ne slijediti dječje želje na taj način. To što netko drugi ima, ne znači da treba i vaše dijete.

U adolescenciji mlada osoba razvija prve prave navike s novcem, osobito jer nije više pod stalnim vođenjem roditelja. Tada se mogu dogoditi prve rastrošnosti i nespretnosti, ali treba ih u odgoju razumjeti kao dio učenja iz kojeg će dijete učiti iz posljedica. Primjerice, ako sve potroši, više nema novca. Tada se vidi koje je navike dijete od nas usvojilo, koja je ponašanja naučilo i kakav smo mu model bili u ranijoj dobi.

Koji bi bili Vaši savjeti za učenje djeteta o novcu?

- Univerzalni savjeti su: ne uzimajte djetetov novac ako ga ono ima; razgovarajte s djetetom o novcu na konstruktivan način: bude strpljivi s djecom jer je učenje o novcu dugotrajno i ne optužujte ih da su ''glupi'' ili ''rastrošni''; nastojite s partnerom ili drugim roditeljem razvijati slične navike prema novcu u odnosu na dijete; izbjegavajte nagrađivanje djeteta novcem za ocjene ili neko ponašanje; razmislite trošite li na dijete i njegove želje zbog osjećaja krivnje jer ste malo s njim. Radije mu pokažite ljubav i podršku, to treba više od novca.

Može li ova kriza pozitivno utjecati na jačanje zajedništva u obitelji?

- Ako je novac i trošenje jedino što spaja članove obitelji, sigurno će biti teško. Dijete u ovim okolnostima uči slijediti sudbinu obitelji.

Ako novac nije bio glavna spona među članovima, dijete onda zna da je voljeno i prihvaćeno bez obziran na novac i lakše će se prilagoditi. Opće razumijevanje štednje, pomaganja onima koji nemaju i granicama u trošenju dijete bi trebalo stjecati svakodnevno, bez obzira na krizu. Ako je tomu tako bit će u kriznim vremenima lakše razumjeti da je financijska situacija promijenjena. Zajedništvo u obitelji može biti veće ako dijete osjeti da je sve što roditelji govore jasno i razumno te da kao odrasle osobe poštuju svoje granice, a ne postavljaju granice samo djetetu koje možda ne razumije što se zbiva.

Kad nemamo mogućnosti za neku kupnju po djetetovoj želji, uvijek je bolje reći jasno ''ne'' s ljubavlju, toplinom i odlučnošću, nego mu kupiti nešto iznad svojih mogućnosti uz prigovaranje kako je nezahvalno ili razvijanje nezadovoljstva prema sebi. Za ishod ove situacije odgovoran je roditelj, kao i u svim drugim prilikama za odgoj.