Kinezi su podvezana stopala smatrali erotičnima

Stari kineski običaj podvezivanja stopala provodio se približno 1000 godina, a nekoliko teorija objašnjava počinjanje s tom praksom.

Podvezivanje stopala je kineski običaj koji se prakticirao na mladim djevojkama, a provodio se u otprilike 1000 godina. Počeci toga sežu u daleko 10., a trajalo je sve do početka 20. stoljeća.

Podvezivanje stopala kao rezultat imalo je doživotnu invalidnost, no, prema studiji provedenoj na Kalifornijskom sveučilištu, pri prestanku prakticiranja tog običaja, djevojke koje su 'oslobodile' svoja stopala pošteđene su većih deformiteta.

Neke posljedice su ipak bile trajne, posebice kod djevojaka čije su kosti stopala bile slomljene kako bi se postigla željena veličina stopala. Ranih 1990-ih godina pa sve do novog tisućljeća, starije žene u Kini su i dalje patile od posljedica podvezivanja stopala.

Podvezivanje stopala prakticirala je elita

Razlog početka prakticiranja te tradicije ima nekoliko teorija, od želje da se imitira prirodno maleno stopalo prinčeve najdraže konkubine pa sve do priče o carici koja je imala malena zdepasta stopala te su zbog toga postala pomodna. Doduše, postoji malo pisanog dokaza o tom običaju,a prema rijetkim zapisima, Kinezi su tim običajem slavili famu svojih plesačica koje su bile znane po malenim stopalima i predivnim točkama koje su izvodile.

Iako su smatrana erotičnima, podvezana stopala jako su smrdila i imala gljivična oboljenja Photo www.wikipedia.org

Podvezivanje stopala prakticirala je elita u bogatim dijelovima Kine, a to sugerira da je običaj potekao od bogatih djevojaka koje su na taj način slavile svoju pošteđenost od fizičkih poslova, te u isto vrijeme mogućnost njihovih muževa koji su sebi mogli ženidbu djevojkama koje nisu trebale raditi. One su imale zadatak da služe svojim muževima i drže kućanstvo na okupu naređujući slugama. Ekonomska i socijalna draž tih žena postala je seksualno privlačna bogatim muškarcima.

No, u 17. stoljeću, Kineskinje su počele podvezivati stopala neovisno o financijskom statusu. Ipak, običaj je bio manje popularan kod siromašnih djevojaka jer su one morale fizički raditi. Neki stručnjaci procjenjuju da je čak dva bilijuna Kineskinja podvezalo stopala u periodu od kraja 10. stoljeća pa sve do 1949. godine, kada su komunisti zakonom zabranili prakticiranje tog običaja.

Viši slojevi društva prakticirali su podvezivanje kod svih žena bez iznimaka, a bilo je rasprostranjeno od sjevera prema jugu Kine, dok neki dijelovi te države u kojoj su bile drukčije etničke skupine, nisu imali taj običaj. Podvezivnje je, očito, variralo od pokrajine do pokrajine, a i sam čin se drukčije provodio u pojedinim dijelovima Kine. Negdje su se stopala podvezivala malo laganije te se ženama nisu lomile kosti već im se time jednostavno suzilo stopalo.

Podvezana stopala smatrana su erotičnim, a postoje i priručnici za seks iz vremena dinastije Qing koji su predlagali 48 različitih načina za igru sa njihovim nogama. Iako su ženska stopala izluđivala mušku maštu, neki muškarci ih nikada nisu vidjeli bez zavoja. Razlog tome je između ostalog i jedna izjava da takva ženska stopala bez cipele zauvijek unište svaki estetski osjećaj.

Muškarce je uzbuđivao ženski hod

Muškarce je uzbuđivao ženski hod, koji je zbog polomljenih kostiju i zavoja bio otežan, a uglavnom su se ljuljale u hodu. Kao rezultat tome žene su hodale pažljivo i oprezno. Činjenica da su podvezana stopala bila skrivena od muških pogleda bila je sama po sebi privlačna, dok su ta ista stopala imala nepodnošljiv miris i razne gljivične infekcije na dijelovima koji se nisu bili pristupačni da se operu.

Drugi atribut žena sa takvim stopalima bila je njihova limitirana mobilnost te tako, između ostalog, nisu mogle baviti politikom i solcijalnim životom. One su uglavnom ovisile o svojim obiteljima, posebice supružnicima te su postale simbol nevinosti i muške dominacije jer su time bile osuđene samo na kretanje u kući te nisu mogle odlaziti nikuda bez pomoći sluga.

Rendgenska snimka podvezanih stopala Photo www.wikipedia.org

Običaj podvezivanja trajao je sve do 20. stoljeća kada su Kinezi i zapadnjački misionari pokušali promijeniti stvari te je nastao cijeli pokret protiv podvezivanja. Obrazovani Kinezi shvatili su da se njihov običaj ne prihvaća u očima stranaca, a tu su bili i oni koji su tvrdili da žene s podvezanim stopalima rađaju slabije sinove. Osim toga feministice su po tom pitanju bili iznimno glasne jer je taj običaj prije svega ženama uzrokovao patnju.  

Podvezivanje se najčešće baziralo na lomljenju kostiju luka stopala te je upravo to bilo najpoželjnije. Proces je trajao gotovo dvije godine kako bi se dobio željeni efekt noge velike svega osam centimetara. Podvezivanje je  moglo uzrokovati tešku infekciju i gangrenu, a živjeti s takvim stopalima bilo je bolno, što je bilo suprotno uvriježenom vjerovanju da su žene mogle normalno hodati, raditi u poljima i penjati se po planinama.

Nakon nametanja zabrane podvezivanja, žene koje su odlučile odbaciti taj običaj skinule su zavoje te su im stopala narasla dodatnih nekoliko centimetara. Taj proces rasta noge bio je iznimno bolan pa čak i emotivno razarajući zbog većih stopala. Ipak, društvo je inzistiralo s prestankom prakticiranja te je potpuna zabrana nastupila kada su komunisti došli na vlast 1949. godine i traje sve do danas.

Proces podvezivanja stopala počinje prije nego se luk stopala do kraja razvije, najčešće između treće i jedanaeste godine života. To se radilo u zimskim mjesecima kako bi noge bile neosjetljive na bol. Prvo bi se svako stopalo namakalo u toploj mješavini bilja i životinjske krvi kako bi se smekšalo. Tada se nokti na nogama režu koliko je dopušteno da bi se spriječio nastanak infekcije.

Zbog podvezivanja žene su obolijevale od gangrene

Kako bi ih se pripremilo na ono što dolazi slijedeće, djevojkama su se masirala stopala, a dugački zavoji kojima se to sve izvodi namakali su se u istoj onoj mješavini bilja i krvi. Da bi se spriječio rast noge, prsti stopala se savijaju prema dolje dok ne počnu doticati tabane te se pritišću dok ne puknu.

Tijekom tog procesa nije se davala nikakva anestezija tako da su djevojke najčešće trpile nesnošljivu bol. Kada su se slomili prsti i savili pod taban, cijela noga je bila zatezana prema natrag kako bi luk stopala također pukao te je time pravo podvezivanje započelo. Zavoji bi se povremeno dodatno zatezali kako bi se prsti što više približili peti.

Time bi se slomljena noga dodatno savijala te je uzrokovala još dodatnu bol. Kada je podvezivanje završeno, krajevi tkanine koja je služila u te svrhe bila je zašivena kako bi se spriječilo otpuštanje. Sušenjem, zavoji bi se dodatno smanjili i podvezivanje je bilo još čvršće.

Da bi kosti zarasle na pravi način, puno se pažnje posvećivalo djevojčinim stopalima. Redovito su se prale i pregledavale ne bi li se ustvrdilo da je sve u redu. Namakale su se u posebnoj otopini koja je pomagala otpadanje odumrlog tkiva. Nakon ovakve 'pedikure' stopala su se ponovno zamatala svaki put dodatno stežući zavoje.

Starija žena ili profesionalna osoba bi bile te koje su obavljale podvezivanje. Infekcije su bile neizbježne koliko god da se brinuli o higijeni te je nerijetko i gangrena bila krajnji rezultat svega.