Marie Antoinette u kosi je imala ´tajnu strast´

Frizure u razdoblju baroka znale su poprimati nevjerojatne oblike i dimenzije, a često su bile dom raznim parazitima.

Kada vam netko spomene razdoblje baroka i roccocoa, prvo što vam padne na pamet jesu raskošne krinoline i bijele visoke frizure s upletenim svilenim trakama i skulpturama od kose. No, malo tko zna kako se one zovu i kako su uopće nastale. Naime, cijela priča je iznimno zanimljiva i otkriva nam kako jedna obična i praktična gesta može obilježiti modu jednog razdoblja koje je trajalo 150 godina.

Jednog lijepog popodneva 1690. godine ljubavnica francuskog kralja Louisa XIV, Marie Angélique de Scorailles de Roussille vojvotkinja de Fontanges, odlučila se s njim otići na jahanje i kako je izgubila kapu, tako je kosu podigla prema gore i zavezala je svilenom vrpcom.

Kralju se taj izgled toliko svidio da je odmah ušao u modu i sve francuske aristokratkinje nisu iz kuće izlazile nikako drugačije. Zapravo, odmah je osmišljen ukras za kosu od čipke koji je povezivao kosu i kao zahvala svojoj začetnici dobio je ime 'Fontange'. Ovaj ukras počeo se razvijati i u 18. stoljeću poprimio je ogromne dimenzije i skulpturalni oblik.

Photo Wikipedia

Plemkinje koje kroje modu

No, taj ukras za kosu svoj kraj doživio je 1713. godine, također tijekom jedne anegdote. Naime, kada je Vojvotkinja od Shrewsburya došla na ceremonijalno primanje u Versailles, ona nije na glavi nosila 'Fontange', već je kosu pustila u blagim uvojcima s upletenim svilenim trakama i cvijećem. To se Louisu XIV opet toliko svidjelo da je naredio ženama da obvezno moraju nositi takve frizure.

Naravno, dvorkinjama i plemkinjama nije dugo trebalo da polude za ovim trendom, i tako je cijela Francuska nosila male frizure koje blago uokviruju lice. Bilo da se radilo o Madamme de Pompadour ili običnoj građanki, sve su nosile ove frizure imena poput 'Leptir', Tajna', 'Sentiment', ili 'Nježnost'. Ubrzo zatim postalo je moderno imati bijelu kosu, pa su se frizure pudrale škrobnim brašnom tako dobivajući svoj prepoznatljivi izgled.

No, sredinom sedamdesetih godina 18. stoljeća frizure su opet počele rasti. Frizure su dobivale nevjerojatne strukture i ubrzo vlastita kosa nije bila dovoljna. Tako su se počele izrađivati vlasulje, za koje se koristila kosa služavki, pa čak i konjska griva, i to u nevjerojatnim veličinama.

Čak nije bila rijetkost da sluge hodaju iza svojih gospodarica i pridržavaju im ove ogromne napudrane vlasulje na glavi. Svaka prava dama morala je imati najljepšu vlasulju, pa su imale vlastitog vlasuljara i frizera, koji bi im osmišljavao najluđe frizure.

U te vlasuje često su se znali stavljati voćni aranžmani, preparirane životinje, pa čak i replike pravih brodova. Naravno, niti Marie Antoinette, nakon što je postala kraljica Francuske, nije odoljela ovom trendu, pa je zajedno sa svojim vlasuljarem Leonardom osmišljavala frizure koje su zvale 'Eksplozija osjećaja', 'Tajna strast', ili 'Požuda'.

Kako su ove vlasulje bile prave skulpture koje su se izrađivale danima, one se nisu skidale i nosile su se tjednima. Postojali su čak stalci za krevet kako bi se u njima moglo spavati, a uobičajeno je bilo da se u njima nasele razni insekti i buhe. Tako je osmišljena i češkalica koja je bila načinjena od zlata i bilo je sasvim normalno s njom se češkati u javnosti.

Ovakav trend trajao je do sredine osamdesetih godina 18. stoljeća kada su fizure postale prirodnije i izbačene su komplicirane strukture iz njih. Iako je veličina tih frizura i dalje bila pompozna i impozantna, one su ipak izgledale prirodnije zbog raspuštenih uvojaka i nježnih traka od svile i muslina koje su je blago povezivale. Kako je došla Francuska revolucija, tako su i te frizure postale omražene, pa je u trend došao klasicistički izgled. Tako su fizure bile male i u prirodnoj boji te su podsjećale na one Grkinja ili Rimljanki.