Ivana Horvat, najbolja učiteljica Hrvatske

U ovoj kolumni i na ovim internet novinama nejednom sam se svađao s hrvatskim obrazovnim sustavom, a jednom sam se i otvoreno posvađao s učiteljicom svoga sina iako ju pritom nisam imenovao.

Sada ću jednu učiteljicu prokazati imenom i prezimenom, ali kako bih izrazio sreću i zadovoljstvo što je razrednica mojoj mlađoj kćeri.

Ivana Horvat iz 4.c Osnovne škole Vrbani u Zagrebu trebala bi ponijeti titulu najučiteljice Hrvatske ako se takva titula u ovoj zemlji još dodjeljuje i ako nam je do takvih titula još stalo.

A trebalo bi ako nam je do naše zemlje i do budućnosti još stalo. I ne treba stati samo na tim titulama i reformama obrazovanja koje su više hinjene nego stvarne. Trebalo bi konačno poduzeti konkretne korake. A nema konkretnijeg koraka i bolje nagrade nego Ivani Horvat i svim Ivanama Horvat Hrvatske povećati plaće. E, to je mene naučio moj sin kada sam napisao onaj tekst koji spomenuh, a u kojem sam kritizirao njegovu nastavnicu.

-Tata, ja mislim da bi ona, ali i svi drugi učitelji bili sretniji, a zatim i bolji prema nama kada bi imali veće plaće. Čuo sam kako su one u Hrvatskoj jako male, a negdje sam na internetu čitao kako u Finskoj najveće plaće imaju baš učitelji – branio je sin tada svoj učitelje preda mnom iako znam da ni on njima nije bio pretjerano zadovoljan. Ali dijete nije zaboravilo što je zaboravio njegov stari : da oni za svoj loš rad i nezadovoljstvo imaju itekako dobrog razloga.

Ivana Horvat se nekim čudom uspjela otrhvati tom nezadovoljstvu koje bi bilo opravdano. Ona moju kćerku i njene školske kolege i kolegice, odgovorno tvrdim, uči i odgaja bolje nego što i učitelji iz Finske odgajaju i obrazuju finske učenike.

Kako bi bila tako dobra učiteljica, Ivana Horvat svakog dana mora činiti herojska djela. Dok mi kukamo kod kuće pred djecom kako su im teške školske torbe i kakvih sve besmislenih, nelogičnih zadataka, lekcija i loših priča u njima ima, ona piše izdavačima i odgovornima. I moli ih da to promjene.

Dok mi okrećemo glavu od problema što kriju tuđa obiteljska vrata, Ivana Horvat se bori da svako dijete ostane u njenom razredu bez obzira kakve probleme “to dijete radilo našoj djeci”. Jer, Ivana Horvat razumije da nema problematične djece. Ali ima, nažalost, problematičnih roditelja i bešćutnog i okrutnog sustava koji će zlostavljanu djecu prebacivati na brigu drugima.

Dok ćemo mi mirno spavati zaštićeni zvučnootpornim zidovima naših stanova od toga što nam se događa kod susjeda, Ivana Horvat će čuti plač svakog djeteta. I ona neće spavati. Nego će noći probdjeti razmišljajući kako i to “problematično” dijete odvesti na školski izlet s njegovim prijateljima.

Jer, ponovimo još jednom. Ivana Horvat zna ono što mi odrasli često zaboravljamo. Nema problematične djece. Ima samo problematičnih roditelja, lošeg zdravstvenog i socijalnog sustava te gluhih susjeda. Djeca su sva lijepa, draga i blistava, a od takvih roditelja, takvog sustava i takvih susjeda se mogu braniti samo vriskom, plačem i eventualno nejakim dječjim šakama. U svakom slučaju ne mogu nikada djeca povrijediti nas koliko mi odrasli možemo njih. Trebali smo to svi naučiti još odavno. I jednom zauvijek to zapamtiti. Ali, da je tu lekciju teško svakodnevno primjenjivati – teško je. Barem nama odraslima. I tu su djeca hrabrija i poštenija. Djeca i Ivana Horvat.

Ja i roditelji djece 4.c Osnovne Škole Vrbani u Zagrebu imamo tu veliku sreću da nam djeca puno vremena provode u društvu Ivane Horvat. Da ih ona uči i odgaja, pa i kada mi zakažemo.

Kako bi ona u svom pozivu izdržala, jer poziv je to što ona radi, a ne posao, mi joj moramo pomoći što više možemo. S manje zanovijetanja i kritike, a više podrške. Ne samo lijepim riječima, nego i konkretnim dijelima.

Predložit ću Ivanu Horvat i za Ponos Hrvatske jer je organizator te nagrade moj novinarski učitelj pa mi ovo dobar izgovor da ga pozovem na kavu i pribjegnem za dobar cilj lošem hrvatskom običaju da povučem neku vezu.

I trudit ću se odsada da u svakom razgovoru ili intervjuu s našim političarima pitam kada će hrvatskim učiteljima povećati plaće.

Ne mogu nam školstvo spasiti samo heroji poput Ivane Horvat, nego zadovoljni i sretni ljudi koji s njom dijele zbornice. A kako me na to sin podsjetio, veća plaća je prvi i osnovni preduvjet kako bi nam učitelji bili sretniji i zadovoljniji. Na tome počinje svaka reforma. Pa tek onda možemo pričati o kurikulumu i manjim školskim torbama.

Jer, kćerka mi uskoro završava četvrti razred i Ivana Horvat joj neće više biti učiteljica. A ja znam da heroja ne može biti mnogo jer inače se ne bi zvali heroji i riječ heroj ne bi imala više smisla. Heroji, ili u ovom slučaju, heroine su ljudi koji su bolji, jači i svjetliji od prosjeka.

Zahvajujem se heroini Ivani Horvat što je mom djetetu bila tako uzorna Učiteljica. I ako može, neka izdrži u radu s djecom. Ako je ne zaslužujemo mi, zaslužuju je naša djeca. Ona je njima najbolja nagrada koju bi im poželio.

A njoj, uz sve nagrade i bolje uvjete rada, želim i dobro zdravlje i sretan život. Bog zna kako je to zaslužila.

(P.S. Uvodna slika ovog teksta je od autora jer heroinu teksta nije pitao za dopuštenje da o njoj piše. Njena slika je puno ljepša)