Simple Minds: Mandela Day

Madonna nije prva glazbenica koja se miješala u politiku, samo što su mnogi to radili na elegantniji način. Jesu li zato bili uspješniji?

Svi koji su ikada zapjevali za nekog kandidata na izborima, za Nelsona Mandelu ili na Live Aidu, glazbenici koji nose titule U.N.-ovih ambasadora dobre volje, svi su oni svoj glas digli (više no što velika većina nas može) za ili protiv nekog (socijalno) političkog pitanja. Gurnuli su ruku u posudu s političkim bodovima (napomenimo samo da ima i negativnih bodova) i upotrijebili svoj ugled i popularnost da ciljano djeluju na ljude.

Ako ćemo tako, čini se u prvi mah da bismo lakše uperili prstom u one koji za cijele svoje karijere nisu izašli u javnost ni s jednom izjavom koja zadire u politički milje, spomenuli nekog političara, a kamoli ga doveli u vezu s nekim njegovim zloglasnim kolegom iz drugog prostora i/ili vremena. A upravo to je učinila Madonna usporedivši američkog predsjedničkog kandidata Johna McCaina s Hitlerom i Robertom Mugabeom.

McCaina u isti koš s Hitlerom

'Ako je željela pomoći Obami, trebala se kloniti cijele priče,' 'Zar u pedeset godina životnog iskustva s kojim se toliko diči nije primijetila da je bolje istaknuti svoje prednosti nego suparnikove nedostatke,' i 'Bolje bi joj bilo da se drži lakih nota i da se više ne baca u političke vode, mogla bi se utopiti' –neki su od najvjerojatnijih komentara koji bi se mogli čuti iz usta razboritih ljudi. No lako je reći 'koga briga za to što ona priča,' kad se većini ne da misliti svojom glavom, pa usvajaju mišljenja medijski eksponiranih osoba kojima se dive ili se s njima poistovjećuju.

S druge strane, nameće se zaključak da je to učinila u svrhu promocije turneje Sticky & Sweet, no zašto bi netko tko je toliko dugo i toliko često u centru medijske pozornosti posegnuo za takvim sredstvom samopromocije? I eto nam odgovora samog od sebe – pa Madonna je to oduvijek radila, privlačila pažnju na sebe ne birajući sredstva i dobro si naplaćivala kontroverze u koje se upuštala.

Neraskidiva veza?

Da ne iskačemo puno izvan okvira Madonnih stihova, ostanimo jednostavni. Politika se bavi ljudima. Glazba također; teško je zamisliti drugačije. Njihova se interesna polja jednim dijelom preklapaju. Osobito u kriznim vremenima u ljudskoj povijesti, glazba i politika išle su ruku pod ruku, pjevale su se budnice, davorije, himne. Veličali junaci iz povijesti zemlje, hrabrili 'domači momci'... No svi znamo kojim putem takva glazba kreće kad se oblaci raziđu (blizak nam je primjer Thompsona).

Druga krajnost su protestne pjesme koje su kroz gotovo cijelu povijest nosile poruke pokreta otpora svih vrsta, ističući društvene probleme, lokalne i globalne, specifične za to vrijeme i one vječne. Ljudska prava, socijalna nejednakost, rat, ropstvo, seksizam – i to je samo početak niza tema opjevanih na svim svjetskim jezicima – otrovnim jezicima, ako bi se političare na vlasti pitalo.

Glazbenici koji su utabali stazu političkog aktivizma

Irski bend U2 vjerojatno se mnogima prvi našao na pameti pri spomenu angažirane glazbe. Njihove pjesme mahom nose političke poruke; prisjetimo se samo Sunday, Bloody Sunday zbog koje se nikada neće zaboraviti stradanje irskih civila, kobne nedjelje 1920. i 1972. Ta je pjesma ujedno i prva protestna pjesma koja je kritizirala ne tražeći pritom osvetu, već pozivajući na mir.

Frontman U2-a Bono Vox i neovisno o bendu čini mnogo. Nominiran je za Nobelovu nagradu za mir, osnivač je više organizacija za pomoć Africi, a osim toga polovica je slavnog para glazbenika-političkih aktivista čiji je drugi dio Bob Geldof, organizator povijesnog Live Aid-a 1985.

Strange Fruit, koju je otpjevala Billie Holiday, a u kojoj čudno voće predstavljaju crnci koji vise s drveća na američkom jugu, još uvijek šokira i skreće pažnju na neosjetljivost prema rasizmu.

Blowin' in the Wind Boba Dylana, u kojoj je postavljen niz filozofskih pitanja o smislu života, ratu i miru, prozvana je himnom pokreta za civilna prava 1960-ih i postala omiljena anti-ratna pjesma za Vijetnamskog rata.

Koncert održan 1988. povodom 70-og rođendana Nelsona Mandele pokrenuo je niz događaja koji su doveli do oslobađanja tog proslavljenog borca za slobodu iz 27-godišnjeg zatočeništva. U ehoičko pamćenje taj nam je događaj urezala pjesma Mandela Day Simple Mindsa.

Punk i rap glazba, koje se temelje na pobuni, punile su nam uši socijalnom nepravdom i buntom. Tu su tradiciju nastavili Rage Against the Machine, najbučniji kritičari društvene situacije devedesetih. Kako je to frontman banda Zack de la Rocha jednom prilikom izjavio – Glazba ima tu moć da prelazi granice, slama vojne opsade i uspostavlja pravi dijalog.

Što ćemo s Madonnom? Nije baš nevina

Nakon primjera ljudi koji upotrijebili svoj glas kako bi pronijeli svijetom tako plemenitu i dirljivu poruku, zar još itko mari za Madonnino mišljenje? Naravno da mari. Ta ima i ona u svojoj biografiji nekoliko nastupa na dobrotvornim koncertima, s druge strane, jedna je od rijetkih kojoj se oprašta ako u stihove svoje pjesme ubaci Georga W. Busha i seksualne radnje. Naime, upravo je to učinila za jednog od nastupa na turneji Confessions, zamijenivši originalne riječi pjesme I Love New York s kritikom na račun američkog predsjednika.

Pa hoćemo li joj oprostiti 'incident' s McCainom ili ćemo jednostavno dopustiti da se glazbenici miješaju u politiku koliko ih volja i biti sretni sve dok politika ne uzvrati istom mjerom i počne se miješati u glazbu? A to bi nas sve pogodilo. Na kraju krajeva, glazba je neraskidivo povezana s čovjekom, a ta je veza recipročna.