Već mjesec i pol dana radni prostor ispred tranzitnog kampa u Opatovcu ujutro vatrogasac prvo oprere šmrkom, a potom se s njegove druge strane održi kratka press-konferencija. U žarište polukružno poredanih kamera uđe ministar Ranko Ostojić i upozna hrvatsku javnost s aktualnostima izbjegličke krize, dok iza njegovih leđa pristižu autobusi s izbjeglicama.

Nakon dana i noći na kiši, koji su u javnosti ocijenjeni kao vrhunac izbjegličke krize, i nakon pet do deset dana na putu bez sna, izbjeglice su dolazile umorne, mokre i promrzle u kamp u Opatovcu, gdje su dobilli najnužniju pomoć i smještaj.

Na začelju prvog prolaznog šatora pod koji su se zavukli, ostao je mršavi mladić, obrva upadljvih poput brkova. Oko vrata je omotao šal, a rukama nastojao odlijepiti mokre hlače. Pobjegao je iz Alepa u Siriji, gdje je prije nekoliko mjesesi ostao bez doma, i svoju budućnost vidi u Njemačkoj.

Drugu kolonu zatvarala je djevojčica predškolske dobi, mokrih uvojaka, bijelih hlačica blatnjavih do gležnja. Za sobom je držala torbu s kotačićima i gledala mirno, očima zrele osobe.

Oni su upravo stigli s ilegalnog prijelaza Barkasovo – Bapska na hrvatsko-srpskoj granici. Ondje su satima stojali u kaši blata, odbačenih deka, odjeće i ambalaže. Do njih je bio čovjek u kolicima, malo dalje dvije djevojčice okružene roditeljima igrale neku njihovu ententinu.

Okolo na desetke novinara i tv ekipa s uređajima na leđima za odašiljanje materijala.

Više od mjesec dana, otkad su Mađari zatvorili granicu za izbjeglice, glavni tok Balkanske rute bez pitanja je izložio srijemska sela planetarnoj javnosti i proveo kroz njih tisuće unesrećenih ljudi s drugog kraja svijeta. Vozeći se između njih, previđamo ljepotu ravnice i mudrost kojom sela smiruju došljake. Većina sela nadomak Dunavu nalaze se u kakvoj blagoj depresiji, u njih se krivuda kroz usjeke u lesu.

Pritisla ih duga, očajna kiša. Promičemo pored kapelice sv. Ane, ulazimo u Bapsku, prolazimo kroz selo i približavamo se granici na kojoj ulaz u Hrvatsku čekaju tisuće izbjeglica. Policijske kontrole sabiru u skupine izbjeglice koje su zaobišle granicu, da pod nadzorom čekaju prijevoz. Sve češća policijska i ambulanta vozila pojačavaju dojam uznemirenosti. Stara astra vinkovačkih oznaka, kojom se vozimo, ne izaziva sumnju policije i dovodi nas nadomak granice. Ovdje je sve usijano od napetosti.

Mladi policajac ulazi u kontejner u kojem je smješten stožer da pita što će s nama. Nekoliko desetaka metara od nas na cestu je nagrnula rijeka izbjeglica čiji daljnji prolaz blokira hrvatska policija. Masa se gubi na zavoju u sivilu kiše.

Izlazeći iz kontejnera policajac mi odlučno ogovori:

“Gospodine, molim vas da se odmah udaljite 300 metara!”

Krug po Opatovcu

Uz redoviti izvještaj o brojnom stanju Ostojić na jednoj od listopadskih konferencija za novinare zaključuje kako kamp, kao i općenito organizacija tranzita izbjeglica funkcionira sasvim dobro. Ovakvu ocjenu čuli smo i od relevantnih ljudi u Makedoniji i Srbiji za svoje. Većina domaćih javnosti slaže se s njima.

Za zastoje na ulazu u Hrvatsku, retorički je dao lakat u rebra Srbiji, a za zastoje na izlasku iz Hrvatske – Sloveniji. Kaže, jedni propuštaju nenajavljeno, a drugi ne primaju koliko bi trebali.

Zatim nas je po dijelu kampa otvorenom za javnost proveo Marko Džigumović, jedan od malobrojnih koji su prošli obrazovanje za policijsku diplomaciju. U sljedećem šatoru izbjeglice na klupama čekaju da ih pozovu u naredni, u kojem se nalazi MUP-ov ured za evidenciju. On je zatvoren za novinare. Na njemu je na tri jezika ispisana dobrodošlica, objašnjenje da su tu najviše 48 sati prije nego ih MUP preveze dalje, te kratka uputstva.

Kamp, koji se nalazi na prostoru neke ugašene tvrtke, sastoji se od četiri polja sa oko 200 šatora za smještaj izbjeglica, odvojenih metalnim ogradama. Ostatak popunjavaju šatori polukružnog svoda u kojima su smještene policijske službe, zatim kontejneri s liječnicima i volonterima, te na kraju nekoliko zgrada od betona ili valovitog lima u kojima je, među inim, skladište Crvenog križa.

Pod jednim prolaznim šatorom je nekoliko većih paketa obuće, u kojima izbjeglice pokušavaju pronaći nešto za sebe. Dječak sa šalom nekog grčkog kluba oko glave zadovoljno stišće uz trbuh nove gojzerice. Djevojčica će zadovoljno blatnjave tenisice zamijeniti s crnim gumenim čizmama na roza cvjetiće.

“Bog sve ovo vidi”

Uz rub staze je red izbjeglica koji se pod pravim kutom lomi uz susjednu zgradu. Većina njih, zagrnuta dekama, rado razgovaraju. Uzvraćaju pozdrave. Dodirujemo se rukama prolazeći, kao kad rukometni tim izlazi na teren. Ako fotografirate susjeda, onaj do njega također to traži.

Policajac povremeno daje znak prvom da krene. Pred autobusom ih čekaju i evidentiraju policajka i policajac. Policajac se odjednom uzrujao i tužio me da sam snimio popis osoba koje ulaze u autobus. Vodič Marko je ležerno smirio napetost.

“Nemojte se razdvajati. Otežavamo im posao”, blago me prekorio.

Pred uredom za traženje pristupio nam je mladić star oko 20 godina, zamotan u sivu deku, i zapitao:

“Gospodine, jeste li vi novinar?” i nakon potvrdnog odgovora osuo:

“Jučer sam satima pješačio do ovoga kampa, umoran i mokar. Autobusi su prolazili. Nisu nas htjeli uzeti. Gladan sam i sam. Ne znam gdje su mi majka i sestra, kod njih mi je novac”.

“Sve će biti u redu”, pokušavala ga je smiriti antropologinja Jasna Čapo, koja je s nama obilazila kamp, i koja mu je potvrdila da ga je jučer vidjela kako pješači iz Bapske.

“Ništa nam ne daju, ali neka znaju da Bog sve ovo vidi”, zaključio je mladić, slomljen nevoljama izbjeglištva.

Prema podacima koje smo tada dobili od službe, do sada se pojavilo oko 200 slučajeva spajanja obitelji i svi su uspješno riješeni. Noviji podaci u javnosti govore o dvostruko većem broju. Insajderi kažu da razdvajanju pridonose i nastojanja Crvenog križa da iz mase izbjeglica spasi ranjive skupine, majke s djecom i starce. Pronalaženje ponekad nailazi na apsurdne situacije: Crveni križ jedne susjedne države drži se protokola i traži DNK analizu tražene osobe.

Među izbjeglicama poredanim uz ograde, jedna žena plave kose sjedi na nečem niskom. Vidno shrvana, odsutno se njiše naprijed nazad.

Prostor D, koji je jučer bio ispražnjen zbog čišćenja, sada je ispunjen izbjeglicama. Uz zidove neke zgrade sjede izbjeglice zamotane dekama i šute. Nešto dimi u njihovu krugu.

“To pale deke. Pale šta im dođe pod ruku”, kaže Marko.

Dva mladića, kažu da su Kurdi, započinju s nama razgovor. Predlažemo im da nam otpjevaju neku svoju tradicionalnu pjesmu. Nećkaju se, pa zatim pristaju kada smo već morali krenuti; policija nas kori da “opet zaostajemo”.

“Angela, evo ti u donaciju mojih pet sinova”

Njemački novinar Erich Rathfelder savjetuje jednom izbjeglici iz Sirije da uzme azil u Austriji, jer je Njemačka već prepuna. Otvoreno je mnoštvo kampova. Vlasti obnavljaju zapuštene zgrade i uzimaju od građana neuseljene stambene prostore da bi imale gdje smjestiti izbjeglice, objašnjava Rathfelder.

Njemačka je postala privlačna za izbjeglice nakon što je njezino civilino društvo, senzibilizirano tragedijama na Mediteranu, izvršilo pritisak na svoju vlast da Europa prestane izlagati te ljude stradanjima, i da pokaže svoje humano lica. Nakon toga je buknuo problem sa Sirijom i Angela Merkel je bila prisiljena primijeniti taj pristup i na njih, kaže.

Rathfelder se ne boji da će njegova zemlja promijeniti politiku spram izbjeglica. Radikalna desnica izazvala je brojne incidente s izbjeglicama, ali na svaki od njih demokratska javnost odgovori višestruko brojnijim prosvjedom. Čak da i Merkel izgubi popularnost i potporu javnosti, došao bi drugi koji bi provodio sličnu politiku prema izbjeglicama, smatra novinar berlinskog Tageszeintunga i dodaje: Angela Merkel je spasila demokratsko lice Europe.

Svoj tekst iz kampa naslovit će: “Angela, evo ti u donaciju mojih pet sinova”. Kasnije sam ga vidio neraspoloženog. Urednik mu je, kaže, promijenio naslov koji je bio spontan odraz života.

Jasna Čapo, antropologinja migracija, uzela je slobodne dane i došla ovdje, kaže, iz osobnih i stručnih razloga. Osjećaja da mora nešto učiniti, a vuče je i znanstvena znatiželja. Došla je “vidjeti i pokušati razumjeti” što se zbiva s ljudima “između kategorija”. U potrazi za dopuštenjem za rad najprije su joj rekli da njezina profesija ne postoji na popisu njihovih kategorija. Danas su je ukrcali s novinarima, a sutra će – s diplomatima! Pri tome, ni osobnu kartu nije morala pokazati. Razgovarali smo o našim iskustvima. Medije zanima humanistička strana i politika, antropologiju kako ljudi tumače to što rade.

Što ako nestane empatije?

Policija potpuno kontrolira tranzit i sve je u njezinim rukama. Radi li to dobro? Vjerojatno radi najbolje što može. Ali izbjeglička kriza nije samo operativna obaveza transporta ljudi nego i očuvanje maksimalno moguće razine ljudskog dostojanstva. Nevladine udruge i aktivisti upravo to najviše zamjeraju vlasti. Policija je preuzela svu odgovornost i istisnula društvo. Lokalna samouprava također nema nikakvog utjecaja. Neke informacije upućuju na policijske greške koje otežavaju položaj izbjeglica, ali njih u ovoj situaciji nije lako dokazati.

Teško je reći što domaća čeljad misli o izbjeglicama. Jasna Čapo smatra da su tamošnji Hrvati u izbjeglicama prepoznali svoje iskustvo progona te da pokazuju empatiju. Međutim, država zacijelo nema visoko mišljenje o potencijalu njihove empatije, jer političari često ističu da hrvatski građani ne smiju osjetiti teret tranzita izbjeglica.

Različite političke izjave u Europi pokazuju da dio javnosti migrante doživljava kao moguću opasnot. U Hrvatskoj su takve izjave za sada marginalne. Ali, treba se zapitati što u tom kontekstu može značiti slika poglavnika na zidu “kafane” nekoliko stotina metara daleko od kampa u Opatovcu, ispod koje svekodnevno sjede i tamošnji policajci?

Iz Opatovca izbjeglice upućuju u obližnji Tovarnik. A Tovarnik pritisla kiša. Semafor samo trepće žuto, bankomat već danima javlja da će ubrzo proraditi. Matoševa kuća beživotna, kao i nogometni teren lokalnog kluba Hajduka. Željeznička stanica blokirana i pusta. Policija nas traži akreditiv kako bismo mogli pristupiti željezničkoj stanici, koji nam nije izdala. Volonteri Crvenog križa nude nam toplu kavu. U sebi se ljutim; pola vremena potrošio sam na istjerivanje dozvola da mogu izvješćivati i time doprinositi raspravi o odnosu društva prema pojavi koja drma Europu. Je li najbolje što tome možemo dati samo policija? Izbjeglice zacijelo nemaju takvih dvojbi. Stotine tisuća njih ima tek zdravu potrebu da ih “tijesno kroz jesen”, na zapad odvede vlak.

Piše Ivo Lučić

(Hina)