Pakistanski filozof, pisac i aktivist Tariq Ali u svojoj drami “Nove postolovine Don Quijotea”, premijerno postavljenoj u četvrtak navečer u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Zagreb u režiji Paola Tišljarića, iz suvremene donkihotovske pozicije promišlja društvenu stvarnost 21. stoljeća, dijagnosticirajući svijetu skoru propast ne dođe li do temeljitih promjena.

Referirajući se na roman “Bistri vitez Don Quijote od Manche” Miguela de Cervantesa, Ali u drami problematizira pitanja globalizacije, društvene pravednosti, individualnih i političkih sloboda, nametnutih svjetonazora, zadatosti ponašanja i uvriježenosti mišljenja u suvremenom svijetu, kojeg vidi zarobljenog u trajnom paradoksu suprotstavljenih silnica fundamentalizma s jedne i idealizma s druge strane.

Svojeg je Don Quijotea zamislio kao putnika kroz vrijeme, idealista koji ide “ne tamo gdje ga traže, nego gdje ga trebaju”, propitujući “svijet koji se pred njim široko rastvorio” bez zauzimanja moralnog stajališta.

U potrazi za novom definicijom sebe, njegov vitez pristiže u suvremenost, zajedno sa svojim vjernim Sanchom Panzom, gdje otkrivaju da se svijet od 17. stoljeća do danas nije puno promijenio.

Koristeći paradigme ustanovljene u vrijeme španjolske inkvizicije, Ali kontrastira Cervantesov predložak s postulatima modernoga društva, ispisujući anamnezu stanja svijeta u kojemu prošlost i budućnost nemaju nikakvu vrijednost, dok je sadašnjost, u kojoj slobodu jamči samo novac, opterećena istim starim boljkama.

Simptomi su ratovi, pohlepa, etničke i vjerske predrasude, iznevjerena ljubav i gospodarska kriza, a dijagnoza: potrebne su promjene kako se svijet ne bi urušio.

Konceptualno, predstava se temelji na intertekstualnom pristupu u kojemu Alijevi likovi i oni posuđeni iz Cervantesova romana u naizmjeničnim nastupima nabrajaju ono što autor vidi kao probleme suvremenoga čovjeka, pritom, međutim, ne nudeći rješenja.

Dijagonosticirani paradoks od kojega pati moderni svijet Ali dodatno naglašava kroz izrazitu intelektualnost životinja – Don Quijoteova konja Rocinantea i Panzina magarca Sivonje – čijim filozofskim promišljanjima suprotstavlja njihove snažne primarne nagone.

Ulogu Don Quijotea Tišljarić je povjerio Luki Dragiću, Ivanu Glowatzkome dao je ulogu njegova vjernoga pratitelja Sancha Panze, a Dulcinee Barbari Vicković, dok su Rocinantea i Sivonju utjelovili Katija Zubčić i Kristijan Potočki.

Likove iz 21. stoljeća igraju Ivana Boban, u ulogama Imigrantice, Bankarice, Žene i Bolničarke; Dušan Gojić, u ulogama Bankara, Pripovjedača i Pjesnika; te Alen Šalinović, u ulogama Ministra financija, Muškarca i Vojnika X.

Ispreplitanje povijesnih trenutaka, tema i kazališnih žanrova sugerirano je i scenografijom, koju također potpisuje Tišljarić, a koja u moderni ambijent stavlja elemente iz Cervantesova doba, kao i glazbom Ozrena K. Glasera, koja kombinira ambijentalnu atmosferu i pjesme snažnih poruka poput “Demons” Imagine Dragonsa i “Sag mir, wo die Blumen sind” koju je popularizirala Marlene Dietrich.

Novi dramski projekt HNK-a Zagreb, nastao u suradnji Drame i Filozofskog teatra, postavljen je na maloj sceni HNK-a, u prošle godine inauguriranoj Velikoj pokusnoj dvorani.

(Hina) xgvla yakoz