Projektirajući zgradu u kojoj danas stoluje zagrebački gradonačelnik, Kazimir Ostrogović insipirao se Le Corbusierom. Građevina sa zapadne strane Miramarske ceste, čiju adresu ne nosi, može se pohvaliti sa svih pet točaka arhitekture tog švicarsko-francuskog genijalca sa smiješnim naočalama, uzmemo li krovni vrt uvjetno – mogao bi, naime, biti tamo.

Zgrada je, međutim, samo jedan dio nikad dovršenog kompleksa. Ostrogović je uz Gradsku vijećnicu, što je izgrađenoj zgradi trebala biti prva namjena, zamislio i kongresni centar te neboder u kojem bi bile smještene sve gradske službe. Neboder je trebao biti izgrađen s istočne strane Miramarske, a s kongresnim centrom i Vijećnicom trebao je biti povezan tunelom. Vrijeme projektiranja i izgradnje doba je velikog poslijeratnog optimizma, tehničkog napretka i nažalost izgubljenog ukusa u kreiranju javnih prostora. Vrijeme je to i u kojem su se u poslovne zgrade ugrađivale preteče intraneta – cijevi kroz koje su pogonjeni stlačenim zrakom, od jednog birokrata do drugog, putovali dopisi. Sličan sustav još i danas koriste neke banke, primjerice Zagrebačka u Savskoj ulici, za interni transport novca, a u Vjesnikovom neboderu vjerojatno još uvijek izgubljeni stoje nikada objavljeni tekstovi davno otpuštenih ili umirovljenih novinara. Sličnu je svrhu trebao imati i tunel pod Miramarskom.

Umjesto papira, s jedne strane ulice na drugu trebali su letjeti birokrati.

Ni tunela ni nebodera nema, iako je prije nekoliko godina maštoviti gradonačelnik nakratko oživio ideju. U neboder je htio smjestiti upravu Zagrebačkog holdinga. Da mu budu na oku. No, novca za dovršenje Ostrogovićevog djela nije bilo. Zapravo, bilo ga je, ali je bačen na druge projekte. Temelji nebodera koštali bi koliko i izgradnja javnog WC-a u Dubravi. Za novac rasut na zavičajna društva moglo se izgraditi dva-tri kata. Od 300 milijuna eura, za koliko se Holding zadužio prije nekoliko godina, moglo se svašta.

Holding je smješten u zgradi koje se neka banka željela riješiti, a prva uprava tvrtke neko vrijeme nije razgovarala s gradonačelnikom, pa je druga previše razgovarala s njime i zbog toga završila u pritvoru, pa on s trećom nije želio razgovarati i zbog toga je smijenio, pa sad traži četvrtu, a kandidata je napretek.

Istini za volju Miramarska je ovih dana ipak dobila pješački prijelaz sa zapadne na istočnu stranu.

Branko Silađin projektirao je opako ružan most na sjevernom kraju ulice. Gradonačelnikov dvorski arhitekt, koji je na tom časnom mjestu zamijenio imenjaka si Kincla, stvorio je jednu od najbesmislenijih građevina 21. stoljeća. Most je to s radnim vremenom. Zatvoren će biti noću, u kasnu jesen, zimi i u rano proljeće. Ostatak vremena pješaci će njime moći iz Botaničkog vrta u nešto što nosi ime koje je moglo pasti pamet samo nakaradnom umu. To nešto naziva se Lenucijev fitness park. Istina je da je Milan Lenuci, uz kreiranje urbanog rastera Donjeg grada, bio i jedan od osnivača Hrvatskog sokola, ali kad su se gradonačelnik i njegov neimar već usudili uzeti njegovo ime trebali su to nazvati gombaonicom, a ne fitness parkom. Ovako su pretenciozno, da ne kažemo zlobno, zloupotrijebili ime čovjeka daleko kreativnijeg od sebe. I još su tvorcu najljepših gradskih prometnica nakalemili most koji nikamo ne ide. Po vlastitoj mjeri.