Mjesec studeni uvijek u meni probudi uspomene. Uspomene na Vukovar, uspomene na Bogdanovce, uspomene na ljude s kojima sam proveo te teške dane ponosa i slave. Dane ponosa, a opet sjetne i tužne dane. Tužne kad se sjetim lica mnogih mojih suboraca, HOS-ovaca, mladića kojih više nema:

(Ante Šarića, Zorana Antunovića, Roberta-Rore Šilića, Ivana-Iće Krajinovića, Rudolfa-SenzenaVukovića, Dragana-Šilje Peše, Tihomira-Tihice Tomašića, Željka-Đere Hercega, Jean Michela-Francuza Nicoliera, Duška-Bosanca Smeka, Dragana Granića, Vida Ivanića, Ohrana Merića, Pavla-Dade Spudića, Tomislava-Doka Lesića, Jadranka-Šnicle Anića-Antića, Zdravka-Papundeka Špalja, Ivana Brdara, Žarka-Crvenkape Manjkasa, Željka-Švice Delića, Mladena-Grofa Amstronga (Leke), Nikole-Dugog Nidže Bogojevića, Anđelka-Nigera Sakača, Zdravka Bezuka, Dubravka Ruseka, Željka-Žaca Špiljara, Velimira-Velje Kvesića, Tihomira-Piđe Ivete, Vijolete – Vicky Antolić rođ. Zagrecki)

heroji-vukovara
Pokojni vukovarski heroji, fotografija preuzeta iz Facebook grupe “Heroji Vukovara”


Jednako tužno osjećam se kad se prisjetim lica njihovih majki i očeva, njihovih supruga i djece, njihove braće i sestara s kojima sam se godinama družio tražeći kosti njihovih bližnjih te u teškoj hrvatskoj birokraciji rješavajući njihove sudbine, njihove statuse hrvatskih vojnika kako bi njihove obitelji mogle nastaviti koliko toliko normalan život bez svojih najbližih, bez hranitelja obitelji.
I skoro da smo uspjeli u svemu tome. Ali ipak nismo. Još!

Jer još uvijek tražimo ostatke naših poginulih suboraca ubijenih na Ovčari, Jean Michel Nicoliera ili u proboju, Duška Smeka – Bosanca, Vida Ivanića i Žarka Manjkasa Crvenkape.
Sjetne dane kada mi pred očima izađu slike onih rijetkih trenutaka predaha kada smo se znali šaliti, a među nama uvijek je bilo rođenih šaljivdžija koji bi i mrtvog čovjeka digli na noge svojim šalama kao što je to znao često raditi naš Švico.
A dane ponosa svaki put, svaki dan … jer znam da smo svi mi preživjeli (iako više puta ranjavani) kao i naši poginuli suborci svojim životima bili spremni platiti tada tek najavljenu slobodu naše Domovine.
…koja možda i nije onakva kakvu smo mi tih dana sanjali, ali ja vjerujem da će jednog dana doći neki novi političari koji će znati svoj posao, a jednako tako i voljeti zemlju kojom upravljaju, zahvaljujući povjerenju koje im na izborima ukazujemo.

jean-michel-nicolier
Jean Michel Nicolier, autor: Tomislav Radnić

Proboj
Tjedan dana prije “pada” Vukovara “pali” su Bogdanovci, okupirani su. U
nedjelju, 10. studenog 1991., oko 17 sati, nas trojica Vinkovčan Josip Jozanović (pokojni), Bogdanovčan Zdenko Grgić i ja iz Zagreba, napustili smo Bogdanovce i krenuli u proboj prema Vinkovcima (Nuštru). Nakon 40 dana teških i iscrpljujućih borbi s višestruko jačim neprijateljem ostali smo bez protuoklopnog naoružanja, bez streljiva, a pomalo i bez snage te smo nakon cjelodnevne bitke bili prisiljeni napustiti naše položaje.

Selom su odjekivale eksplozije, a plameni jezici dizali su se visoko u zrak. Cijelo selo je gorjelo! Iz pravca crkve još se čula paljba iz pješačkog naoružanja, a cestom su se vozili tenkovi i transporteri. Redom su rušili već ionako razrušene kuće koje su se nakon toga palile.
Faktički bez desne ruke, ali uz pomoć ograde na koju sam naslonio svoju zolju (i prvu i drugu) uspio sam lijevom rukom i ne znam kojim okom nanišaniti i uništiti jedan i zaustaviti drugi T-55, pa i nekoliko pješaka s bijelim uprtacima (ili su bili VP ili Beli orlovi), no uopće nisam imao vremena, a ni volje za slavlje jer je to bio naš kraj.

bogdanovci-listopad-1991
Branitelji Bogdanovaca, fotografiju ustupio Damir Radnić

Od oružja još mi je ostao pištolj sa desetak metaka, “Ciganka” s možda jednim okvirom metaka i jedna ručna bomba. Meni, koji se nikud nisam kretao bez barem 25 kg naoružanja, bez protuoklopa, nekoliko granata i barem 500 metaka!
Odnekud su se u mojoj blizini, iza kuća u smjeru Petrovaca, stvorila dvojica branitelja, već spomenuti Vinkovčan “Zenga” Josip i domaći čovjek inače pastir Zdenko. Skoro pa bez riječi, u samo nekoliko sekundi dogovorili smo pokret – u proboj.
Krečući se prema kukurzištu, nekoliko puta okrenuo sam se prema selu, možda čak i u namjeri da se vratim. No, Josip me je svaki put povukao za rame i samo tiho prozborio “idemo, gotovo je, tamo više nema ničega”. U jednom trenutku opet me je uhvatio za rame, a ja sam se pomalo ljutito okrenuo prema njemu pitajući ga što je, što sad opet želi od mene. A on je pokazao na moju lijevu nogu na kojoj je bila zategnuta žica. Zaustavljajući me, spasio je sva tri naša života – jer bila je to žica od mine.
Nastavili smo dalje i skoro naletjeli na jedan tenk koji je stajao na bijelom putu u kukuruzu, i čija je posada očigledno promatrala razvoj događanja u selu. Uspjeli smo ga neopaženo zaobići i nastavili naš put u smjeru za kojeg smo mislili da je smjer prema Ceriću, kod čijeg groblja smo se trebali okrenuti prema zapadu i Nuštru.
Već je pao mrak, u daljini iza nas gorjeli su Bogdanovci i čule su se potmule eksplozije, tuga se uvukla u naša srca, više nismo ni govorili nego smo šuteći nastavili naš put u neizvjesnost – Grgić pastir na čelu, ja za njime, a Josip na kraju.

bogdanovci
Bogdanovci osam mjeseci nakon bitke, autor: Ivo Kelić


Č
inilo mi se je da hodamo cijelu vječnost, gorio sam pod temperaturom preko 40 stupnjeva od rane na desnoj ruci koja se žestoko upalila i poprilično natekla. Boljeli su me leđa i noge te sam u jednom trenutku dečkima rekao neka stanu, da ja ne idem dalje. Počeo sam lijevom rukom mahnito trgati kukuruz i bacati ga na gomilu, a oni me u čudu gledaju i pitaju što smjeram.  Ja im na to kažem da ne mogu dalje i da ću tu ostati ležati u kukuruzu do jutra i da ću onda nastaviti dalje, pa makar i sam.
Pretpostavljam da me tada pomalo uhvatilo i bunilo i da u tom trenutku nisam bio u potpunosti svjestan svojih postupaka, no tada to nisam znao.
No, upravo u trenutku kad sam već zalegao uporan u namjeri da tu ostanem (negdje u kukuruzištu između Cerića i Nuštra) odnekud je neprijateljski VBR ispalio cijelo punjenje prema našem smjeru (vjerovatno na Nuštar) i kad su granate, jedna za drugom, uletjele u blato, možda dvadesetak metara od nas (srećom nisu eksplodirale, valjda zbog mekog tla) ispuštajući neki čudan zvuk, odjedanput su moji bolovi prestali, digao sam se i krenuli smo dalje.
Nakon još nekoliko sati lutanja kukuruzištem, napokon stigosmo u neko mjesto. To je trebao biti Nuštar, barem je Zdenko tako mislio. No, kad smo ušli u mjesto, on više uopće nije bio siguran da smo stigli u Nuštar, a Josip i ja još i manje.
Hodamo po mjestu, dozivamo, lupamo po vratima rijetkih nerazrušenih kuća – nigdje nikoga. Nailazimo na razbijeni tenk, a Zdenko je tada još više zbunjen i priznaje da nema pojma gdje smo. U jednom trenutku ja kažem – “ako je ovo ipak Nuštar, gdje, u kojem smjeru bi bili Vinkovci”. Zdenko mi pokaže smjer i ja kažem – “Hajdemo u tom smjeru pa ćemo se odmoriti u nekoj od posljednjih kuća prema Vinkovcima, a ujutro ćemo pokušati nastaviti dalje”.
I baš kad smo namjeravali to učiniti, nakon barem sat vremena lutanja po selu i neuspješnog traženja bilo koga, prema nama su se počela kretati neka svjetla.
Malo smo se sklonili u stranu dogovarajući se što napraviti, sakriti se ili ga pokušati zaustaviti, još uvijek ne znajući gdje smo.
Mene je ponovo počela jako boljeti ruka, a leđa još i više, pa rekoh, ja ga zaustavljam makar mi to bilo zadnje što ću učiniti u životu.
I tako sam istrčao pred automobil i zaustavio ga. Na sreću, to su ipak bili naši dečki, gardisti koji su nam brzo objasnili da smo ipak u Nuštru i da je Nuštar pun naše vojske. I da su spremni na neprijateljski napad, ali i da čekaju preživjele branitelje i civile iz Boganovaca.
A mi smo preko sat vremena lupajući po vratima i prozorima kuća te vičući i dozivajući pokušavali pronaći bilo koga u mjestu?!
Kako je bilo jako hladno, vjerojatno su svi branitelji Nuštra u tom trenutku bili po podrumima na toplom i suhom.

branitelji-bogdanovaca
Fotografiju ustupio Damir Radnić

Kraj
N
aša dva tek otkrivena prijatelja odveli su nas u svoj podrum u kojem sam najprije podmirio svoje tada jako deficitarne potrebe za nikotinom i kofeinom s više cigareta kao i velikom džezvom kave. Nakon što smo malo došli k sebi, zamolio sam ih da nas odvezu u Vinkovce i da dečke ostave na sigurnom, a mene da odvedu zapovjedniku OG Vukovar-Vinkovci-Županja dopukovniku Dedakoviću Jastrebu, što su dečki i učinili.
Zapovjednik je bio smješten u Hotelu Slavonija te me odmah primio kako bi saslušao moje izviješće o okupaciju Boganovaca. Mislim da smo u tom trenutku obojica pustili i po neku suzu, onako krijući jedan od drugoga. Barem ja jesam.
Tada sam i ja od Jastreba čuo s kakvim su se sve oni problemima susretali u Vinkovcima, te sam među ostalim shvatio kako je osim nedovoljno ljudstva i naoružanja, jedan od većih problema naša medijska blokada u Zagrebu, pa sam se ponudio kako ću ja to riješiti čim se vratim u Zagreb. Jer ipak sam ja stari Zagrepčan i meni to nebi trebalo biti teško riješiti. 
Kasnije sam zbog te moje želje završio u izviješću tzv. “Manolićeve komisije” označen (obilježen) kao “HOS-ovac s Rebra” zadužen da ubije Antuna Vrdoljaka. Što je uistinu bila jedna od većih ludosti Manolića i njegove bagre!!
Luđe od tog njegovog izviješća o bitki za Vukovar valjda su samo ove njegove najnovije knjige koje “piše” ovih dana začuđujućom brzinom od “dvije knjige od po 500 stranica godišnje” i u kojima se dječački lagano sa svojih gotovo stotinu godina prisjeća ne samo događaja nego i najsitnijih detalja od prije skoro 80 godina?!
Premda je potpuno nebitno koga ili čega se on tako dobro sjeća u svojim poznim godinama sve dok u Hrvatskoj postoje njegovi visokopozicionirani sljedbenici, kojih se (ne znam zašto) još uvijek tako plaše sve vlasti ove države.
I lijeve i desne … i sve ostale!!?
Za reći je i da sam se prije nekoliko mjeseci telefonski čuo s Antunom Vrdoljakom, prvi put u ovih 25 godina, ja sam nazvao njega i predstavio mu se svojim imenom i prezimenom, ali i dodatkom iz “Manolićevog izviješća”, pa smo nakon kraćeg uvoda i moga objašnjenja kasnije ugodno pričali skoro puna dva sata. O mnogočemu, pa i o Manoliću.
Vratimo se sada na priču, onu prvu. Dakle, n
akon predaje izvješća Jastrebu, on je dao nalog da me odvezu u njegovo zapovjedništvo koje se nalazilo nekoliko stotina metara dalje, u podrumu vinkovačkog MUP-a odakle su me telefonski spojili s mojom obitelji u Zagrebu, no unatoč mojoj velikoj želji i brojnim pokušajima, iz mojih usta nisu mogle izlaziti riječi. Jednostavno sam zamukao. Sto je inače kod mene nemoguće.
Vidjevši kako ne uspijevam progovoriti, Zorica Mrnarević (danas Crnjac) skrenula je pažnju Ljiljani Toth, pa je ona prenijela mojoj obitelji da sam živ i skoro zdravi te da ću tijekom dana stići kući u Zagreb.
Nakon toga odvezli su me u Mikanovce u ratnu bolnicu gdje su mi napokon sredili ranjenu i upaljenu ruku i dali mi lijekove protiv bolova.
U bolnici su mi rekli da je kod njih upravo stigla još jedna grupa Bogdanovčana iz proboja te sam ih potražio, a mojoj sreći nije bilo kraja kad sam među njima ugledao i svoje HOS-ovce, tadašnje zagrebačke studente medicine, ali i fenomenalne bogdanovačke ratne “doktore” Zoran Milas i Dražen Đurović.
Dečki su mi ispričali kako su se iz stacionara i okupiranih Bogdanovaca uspjeli probiti do slobode, a detalje o njihovoj hrabrosti o kojoj nisu željeli sami pričati, ispričao mi je jedan od njihovih ranjenika kojeg su spasili, Branko Krajina. No, to je jedna posebna, lijepa i dugačka prica!

Nakon previjanja i razgovora s mojim dečkima, Nikola Toth Fenix dao mi je auto i vozača koji me je prebacio u Zagreb, najprije k mojoj obitelji u Trnsko, a kasnije u bolnicu. Naravno, u bolnicu “Rebro”, gdje su me liječili slijedečih mjesec dana, a još mjesec dana su mi desnoj ruci vraćali funkcije.
Nakon izlaska iz bolnice slijedeca dva i pol mjeseca bio sam inspektor HOS-ovih postrojbi te sam obišao skoro sva ratišta na kojima su se dečki borili. Kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini gdje su se tek organizirale HOS-ove postrojbe.

204-vukovarska-brigada
Preuzeto iz facebook grupe “Heroji Vukovara”

No, već zadnjeg dana mjeseca veljače 1992. bio sam u vojarni “Rakitje” kraj Zagreba, gdje smo mi vukovarski branitelji od naših “Tigrova” preuzeli vojarnu te osnovali 204. brigadu vukovarskih veterana. 
No, to je opet jedna nova, zanimljiva i dugačka priča.

Damir Radnić