Iako je to trebala biti njegova kćerka,prvi doktor u obitelji Bandić ipak će postati tata. Puno manje je on učio i dosta lakše ispite od nje za to položio, ali ne treba titulama gledati u zube. Milan si ovom ionako već duže vrijeme tepa, hvali se kako bi mogao držati predavanja po svim svjetskim sveučilištima, pa je jedno sveučilište taj njegov san odlučilo pretvoriti i u javu.

Zagrebačko sveučilište će zagrebačkom gradonačelniku, ajmo biti hrabri pa prejudicirati njihovu odluku, dodijeliti titulu počasnog doktora. Za tu počast ga je predložila Muzička akademija, jedna od rijetkih zagrebačkih institucija koja je za 20 godina njegove raspodijele tuđeg novca dobila svoju vlastitu zgradu.

Pa su se čelnici Muzičke akademije odlučili odužiti svom meceni. Ne bi li tako bilo honorirano što je neka od svojih predizbornih obećanja i postizbornih vizija Milan Bandić i ostvario.

I to je najveća ironija. Ne što će zagrebački gradonačelnik postati počasni doktor sveučilišta koje iz godina u godini tone na svjetskoj ljestvici ugleda i značaja, nego što će doktorat dobiti zbog nečega u čemu mu nije dobra statistika.

Ako je Bandić doktor ičega, a predavanje o tim iskustvima nudi u zadnje vrijeme javno i studentima pariške Sorbone i bostonskog Harvarda, onda je to dobivanje brojnih izbora unatoč još brojnijim neispunjenim obećanjima.

Diplomirani politički radnik općenarodne obrane i spašavanja doktorirao je i na spašavanju samog sebe iz političkih afera i situacija koje bi većinu drugih političara na svijetu poslalo u prijevremenu mirovinu. On je doista majstor ili doktor političkog opstanka. To mu treba priznati.

Šteta što njegovi projekti i vizije nisu pratili njegovu sudbinu. Pričao je o metrou, a u njegova dva desetljeća nije postavljen čak niti jedan metar tramvajske pruge, a kamoli podzemne. Nikada Zagrepčani nisu toliko dugo bili bez sljemenske žičare kao za njegovog mandata. A kada ju je konačno počeo graditi, ruši sve svjetske rekorde u trošenju. Nikada Zagrepčani nisu toliko dugo bili bez pravog nogometnog stadiona. Iako je u razne studije ( ili vizije), interventne popravke i nedovršene tribine za vrijeme Bandića samo u Maksimiru potrošeno više novaca nego što drugim europskim zemljama treba da izgrade velike stadione iz ledine. Ni škole više ne gradi nego za njih prostore iznajmljuje po astronomskim iznosima od građevinara koji te iste prostore nikom drugome ne mogu iznajmiti ni za upola manje novce.

Gradska kazališta je htio graditi od limova uvezenih iz Njemačke, ali čak ni ti limovi nisu nikada postali Limenko. Tko se još Limenka sjeća? Nikada se gradskom imovinom nije tako loše raspolagalo i nikada gradski proračun nije bio tako velik kao u vrijeme Milana Bandića.

A oko privatnih stambenih i poslovnih zgrada koje se jedino po Zagrebu dižu nikada nije bilo manje parkirališnih mjesta i nikada manje zelenila. Javni prostor se građanima svakodnevno oduzima. Zauzvrat dobiju poneku fontanu. Nikada se nisu manje poštivala urbanistička pravila. Nitko od zagrebačkih gradonačelnika nije toliko ponizio tu struku. Ali i sve druge znastvene struke, nauke i discipline. O kojima Bandić ionako nema neko mišljenje. Jer ti razni magistri, profesori i doktori nisu nikada motiku u ruke primili niti pesju kućicu izgradili. Red je onda valjda da ga upravo ti i najviše slave i nagrade.

Ulaskom na njegove stranačke liste i uvrštavanjem njega u svoje redove. Šteta jedino što Bandić nije titulu dobio iz discipline koju je doista doktorirao: Kako nas sve žedne prevesti preko vode. Koje će smjeti napiti samo on i oni koje on osobno odabere. A uvećani računi će biti ispostavljeni većini koja i dalje za njega glasa.

U praznim obećanjima, uvećanim računima i umijeću političkog preživljavanja većeg doktora od Bandića stvarno nema. Barem u demokracijama.

Bandić je pravi Doktor Obećanović. I nitko tu titulu ne zaslužuje više od njega. Šteta samo što od svih svjetskih sveučilišta jedino zagrebačko tu znanstvenu disciplinu priznaje i cijeni. A valjda tako mora biti. Kakva smo zemlja i grad, takvo nam i sveučilište. I doktori.