Vraćam se Zagrebe tebi… u ponedjeljak popodne, po kiši i vjetru što odgađa dolazak proljeća; ali, turobniji dojam – na prilazima gradu, koga blaženi duhom provincijski glorificiraju nazivom metropola svih Hrvata – od tjeskobna vremena, derutna betona i čelika napuštene bolnice u Blatu, bezličnih zgradurina na dragocjenu poljoprivrednom zemljištu i rotora u rekonstrukciji, u neredu nedostojnu gradilišta tako važnog infrastrukturnog objekta – potiču zmazane štrace, izblijedjele mokre krpetine što u gustu poretku vise s rasvjetnih stupova uz cijelu prometnicu od Lučkog do Jadranskog mosta. Ti tužni dronjci: zagrebačke zastave i državni barjaci notorne likovno-veksilološke nesuvislosti i – izvješeni na tragu nebulozne zamisli stanovitog raspolagatelja najvećim gradskim proračunom u zemlji o urešavanju grada – obezvređuju svoju semantiku i lišavaju smisla takvo ukrašavanje, budući da je ono što bi, po tradiciji, trebalo biti izvanredno i s povodom, postalo banalno svagdašnje i time promašeno. Jednom riječju: nedjelo! Ni prvo, ni posljednje, ponajmanje jedino… iz drpipara-arsenala delavca koji će za profitnu marginu svoju i zakulisnih mentora jednom zagaditi zagrebačke ulice tisućama nepotrebnih stupića – kroz kanjon tih „instalacija“ bez imalo umjetničke potke vozi se i ulicama u kojima za njima nema ni najmanje potrebe – drugi put otimati pješacima pločnike iscrtavajući biciklističke staze, trećom se rugati urođenicima i onima kojima je stalo do Zagreba pretvaranjem Meštrovićevog Paviljona u studen mauzolej, četvrtom izgraditi pastrvske ribnjake preuzetno nazvane fontanama, na livadi omeđenoj zagušenim prometnicama, petom unakaziti Britanski trg, šestom postaviti de luxe zahode za (po)služenje kojima treba tečaj engleskog… sedmom nagrditi nekoć značajnu javnu površinu nakaradnim „spomenikom“ ratnom zločincu.

Neću ustvrditi ništa novo ni senzacionalno ako napišem da se Zagreb sustavno ruinira i pretvara u provincijsku palanku, a njegovi građani kvrcaju u zdrav mozak u režiji dripca sa svim odlikama elementarne nepogode, pogani s vlake u hercegovačkom kamenjaru – žalosno neobrazovane, patološki agresivne, iritantno ustrajne… u nasrtaju na urbanitet i europsko biće ovoga grada. Neću spominjati ni stotine krivičnih prijava koje niz njegovu debelu kožu godinama kližu kao da je premazan(a) teflonom, još manje mi pada na um citirati ijednu od njegovih stupidnih izjava, uvredljivih i za uši dijela klijenata i parazita iz oportunističke sljedbe kojim je najvažniji njihov materijalni interes… samo ću se još osvrnuti na činjenicu da je prijedlog o ustoličenju kabadahije u slavu počasnog doktora Zagrebačkog sveučilišta (na prijedlog Muzičke akademije!) ravan proboju zida srama, doduše razdjevičenog dodjelom istog naslova herecegovačkom(!) rušitelju Bosne i Hercegovine. Treba li spomenuti: u režiji još jednoga hercegovačkog jurišnika na ostatke ostataka digniteta nekoć značajna visokog učilišta?

Događa se tako još jedna epizoda u žalosnoj nadaljevanki posrnuća nacionalnih institucija u žabokrečinu beznačajnosti: pade Strossmayerova Akademija još o prijemu u njezine redove nesvršenog učenika trgovačke škole – da ne spominjem: dotukoše je revizionisti i desničarski smradovi koji gmižu po Hrvatskoj promovirajući knjigu o divotama ustaškog Jasenovca – odavno se urušiše Sabor i Vlada (trenutačna naseljena nuspojavama upravo ništavne vjerodostojnosti), dignitet funkcije predsjednika Republike ostade obješen o ogradu Bijele kuće kao doderane gaće na sušilu… Sve u svemu: one sramotne krpetine što vise uz prilaze gradu autentična su slika hrvatske kadrovske ofucanosti – odraz činjenice da ova zemlja nema osoba s integritetom na razini izazova, te (što je osobito tragično) ni kritične nepotkupljive javnosti, koja bi izbacila „elitni“ šljam iz sedla i nacionalizirala Hrvatsku u smislu preuzimanja mandata nad njenom sudbinom. Genijalni Krleža u svojim je „Zastavama“ demitologizirao kvazi-svetost nacionalnog znakovlja – da mu je bilo dano doživjeti trobojnice u dronjcima, vjerojatno bi urese permanentnog kirvaja doživio kao simbol srozavanja cjelokupnog identiteta ove zemlje i njezina glavnoga grada na razinu pokisle krpine lišene svake emocionalne rezonance.

Stjepo Martinović