Kada mi se Tomislav Galović obratio da preuzmem domenu Javno.hr, počeo sam razmišljati o postojanju javnosti u našoj državi, ima li je uopće, kakva je, može li se na nju djelatno utjecati putem novinarstva? Potom je slijedilo pitanje, a kakvo nam je novinarstvo, ima li mjesta za ljude ‘stare škole’ kojima su čovjek i činjenice na prvom mjestu!

Javnost je svedena na promatrače. Makijavelističko dugotrajno potkradanje naroda od strane vlasti u potpunosti je umrtvilo javnu scenu na kojoj su kriminalci, od vrha do najsitnijih pora postali igrači koji jedni drugima dodaju plijen, dok glasači promatraju. Promatraju bezglasno, mrmoreći u bradu, prazneći svoje nezadovoljstvo izljevima mržnje i nemoći preko društvenih mreža, okrivljujući sve, od ‘crvenih’ do ‘crnih’, ovisno o stajalištu.  Javnost je naviknuta na pljačku, naviknuta je da joj „pišaju po leđima i govore da kiši“!

Novinarstvo je postalo sudionikom igre, svojevrsni linijski sudac, potkupljiv i svakako ekonomski ovisan o ‘vlasnicima’ klubova. Zov slobode i neovisnosti zastaje pri ugrozi isplatne liste. To je ljudski. Ono što nije razumljivo je ustrajati na govoru da ste nezavisni, slobodni, objektivni.  Budimo realni i priznajmo kako nismo.

Uz sve to, postali smo ideološki isključivi, i ponekada čak ni ekonomska već ideološka sastavnica, određuje stavove. Podijeljeni smo u ekipe, igra se liga, malo pobjeđuju ‘naši’, malo ‘njihovi’. U svakom slučaju igra se. No, o čemu govorimo. Kako biti suverenist u državi koja je slijedom mnogobrojnih međunarodnih integracija predala dio vlastite suverenosti, kako biti liberal kada Država poduzetnike svih vrta opterećuje stotinama parfiskalnih nameta i tretira kao neprijatelje, kako biti socijalist u zemlji koja od te imenice ima jedino korijen riječi u pojmu socijalni slučaj, kako biti nacionalist u zemlji koja je dijelom Europske Unije, kako biti demokrat u društvu u kojem se pravo mišljenja i govora, s jedne strane zlorabi bez odgovornosti za napisanu  javnu riječ, a s druge kada progovori o slučajevima pljačke, nepotizma, korupcije i uđe u sporne poslove političkih i interesnih grupa, biva sankcionirano tužbama.

Moguće je danas jedino biti svoj! Što god to nekome značilo. Meni znači raditi s ljudima koji su bili novinari, ali danas više nisu i njihovo pisanje ne ovisi o honoraru. Pozvao sam ‘outsidere’ i to u smislu ljudi koji ne pripadaju niti jednom interesnom krugu i ne odgovaraju nikome osim sebima samima. Neki dan uvaženi kolega novinar Štefanić je sarkastično napisao da je vjerovatno jedini znani novinar koji nije dobio nekakvu nagradu. Moja najveća nagrada je što su Đurđa, Martina, Stjepo, Jurica, Branko, Alan, Siniša, Renato, Dario, Igor i još neki drugi pristali surađivati na moj poziv. Jer nemam što ponuditi osim platforme da se njihov glas ponovno čuje, da pokušamo u ovom simboličkom ‘samoubilačkom’ novinarskom jurišu vratiti poneki profesionalni standard u javnost, da ponovno afirmiramo čovjeka i ljudske vrijednosti kao osnovu novinarske priče, da vratimo zaobravljene novinarske forme kao putopisnu reportažu i da budemo svoji, da budemo novinari, a ne podanici. Društvom vlada sivilo. ‘Bijelo’ je utopljeno u ‘crno’, ‘crno’ se ublažava ‘bijelim’. Sve je izjednačeno. Stoga ćemo barem na simboličnoj razini crno-bijelim fotografijama to razlučiti. Jedino će karikaturalne ilustracije Branka Bogunovića biti pune boje, jer ionako govore o cirkusu i ludama koje nas okružuju.

Javno.hr treba javnost. Možda javnost ne treba Javno.hr! Jedno je sigurno: Javno.hr nikada neće biti „jadno!“

Branko Kuzele