Bila je jaka zima…. ima tome godina deset, devet možda. Znate one momente kad je zima.kad nas kroz medije obasipaju ljubavlju..zajedništvom..osjećajima..pa se sukladno tome i osjećamo tako…e…u toj fazi prepoznavanja osjećaja imamo originale kojima je ljubav svaki dan i one kojima je ljubav i pažnja samo onda kad je vrijeme za ljubav i pažnju…da da o tome govorim..tom stupnju koji razdvaja.

I tako mi doma. Žena čita Gloriju, a ja kuham. Toplo je. Nedjelja. Na vrata netko zvoni. Otvaram.  Pred vratima djevojčica, možda 7 godina, prosi! Moli ako imam što dat za jesti. Pomislim odmah, što da je to moje dijete. U trenu mi se svijet izvrnuo .Onako šokiran, grabim iz kuhinje svašta,iz frižidera, stavljam kruh i jednu voćku.  Dajem tom djetetu koje je zahvalno.

Nakon toga po uzoru na taj dan idućih 5 godina svake zime u tjednu između Božića i Nove godine od pola sedam ujutro do 6 navečer na livadi ispred Mamutice koju sam prozvao Livada Dobrote, stojim zajedno sa svojim prijateljima, istomišljenicima i zahvaljujem stotinama ljudi koji nesebično nose ono što mogu, a onda to odnesem u Kosnicu u Dom za beskućnike grada Zagreba. I nisam sam.

Nakon moje prve objave na Fejsu da ću to napravit, dobio sam veliku podršku i nekoliko upita za sudjelovanje od jutra do mraka. Radio Sljeme i gospođa Sonja Šarunić danima su pumpali eter informacijama kad šta kako i gdje. Sadašnjeg kuma svoga djeteta nisam poznavao; upoznao sam ga jutro pred prvu humanitarku. Marko Deša.

Čovjek se u pola 7 nacrtao na livadi. Rastegnuli smo ogromni najlon i čekali .Kliknuli smo na prvu. Povezala nas je socijalna osjetljivost Sportaš.Čovjek discipline I  rada. Moja vizija kuma djeteta je bila da mi ne treba lik koji ima pare, već onaj koji je skrojen za istim stolom kao i ja,  koji će sve napraviti baš kao i ja jer nas tjera  ista sila suosjećajnosti sa ‘poniženima I uvrijeđenima.’

A onda su u 7 ujutro ljudi počeli dolaziti, .skupljali smo odjeću, obuću, suhu hranu, konzervirano, suhomesnato, brašno, tjesteninu, rižu…

Teško se sjetiti čega je sve bilo u vrećicama no veliki najlon se punio sve više i više…jer … Sila je bila sa nama…

Rijeke ljudi s Medvešćaka, Dubrave, Trešnjevke i ostalih kvartova slijevale su se u Travno. Moji prijatelji koji su tada imali djecu, vodili su ih sa sobom da bi imali mali zadatak pomoći nekome kome treba, a zapravo osvjestiti da je neophodno pomagati slabijima od sebe. Klinci su sjajni u tim trenutcima, onako malo se srame al svi kuže poantu.

Drage susjede nam nose kuhano vino,kolače. Atrakcija smo do te mjere da u jednom trenu na livadi ima stotinjak ljudi koji komuniciraju na temu gdje su došli, a meni drago jer nas ima još…i još…i ako prenesemo na djecu da čovjek čovjeku nije vuk…biti će nas još i više.

I tako 5 puta….. a u 5 puta skupismo 10,5 tona robe i 7, skoro 8 tona hrane.

Teško je, ali je i moguće prepoznat jabuku, koja nija pala daleko od stabla dok puše oluja. I o tome ću pisati na Javno.hr jer čovjek ne smije biti čovjeku vuk!

Renato Đošić