Tamjan Fantazama

Nitko tako, kao nekadašnji sportski novinar Milojko Pantić, ne razvaljuje srbijansku partitokratsku kastu, morbidan dernek u režiji četničkog šegrta prezimena prikladno i znakovito izvedenog iz deminutiva: reklo bi se – da ima mjesta benignim pošalicama – na što li spadoše vukovi krvavih godina? U osvrtu na štenetovu indikativnu šutnju o presudi na doživotnu robiju ratnom zločincu krvavih nokata, Pantić je – uvjerite se, snimak je dostupan na youtubeu – iskoračio kamo se prije njega usudio samo poneki među beogradskim liberalnim intelektualcima, ogorčenim protivnicima histerije začete memorandumskom najavom ratova na zgarištu SFRJ: javno je prokazao organsku spregu između zločinačke velikosrpske politike u izvedbi makabrističkog ansambla milošević-karadžić-šešelj-mladić… (iz)vršene krvavim pohodom hrvatskim, kosovskim i bosanskohercegovačkim tlom, s jedne, i terora nad stanovništvom preostale Srbije, s druge strane. Kao što je ratna instrumentalizacija posrbljene JNA i podjarivanje četničkih bandita pokrenuto Gazimestanom i „jogurt revolucijom“ zapalilo ratišta diljem upokojene države, tako su se zločini počinjeni zarad „Srbije do poslednjega srpskog groba“ prelili u društvenu, političku i duhovnu stvarnost zemlje nesposobne obračunati se sa zlom u potki i lažima, amoralnošću i licemjerjem u osnovi nacionalnog bića. Milojko Pantić zasijeca kritičkim skalpelom u to bolesno tkivo bez straha i milosti, ne propuštajući opatrnuti ni po srbijanskoj tzv. opoziciji, šljamu skrpljenom od dvoličnih oportunista i sinjih kukavelja, koji parazitski gmižu marginom spontanih građanskih prosvjeda pod egidom „1 od 5 miliona“. Lišen svake iluzije da promjena može doži na valu pokreta koji pokazuje klasične znakove zamora i gubitka oštrice zbog preduga trajanja, s patetičnom jalovinom kao jedinim urodom, Milojko Pantić odrađuje značajan posao i za promatrače „zapadno od Lipovca“: upozorava da partitokracija, raspolažući uzurpiranom državom – od policije i budžeta do izbornih zakona i korumpiranih medija – može samo prezrivo odmahivati na poruke stotina tisuća šetača beogradskim ulicama, on svjedoči (što nam je itekako poznato) da se totalitarni režimi nastali na ruševinama bivše federacije i samoupravnog socijalizma ne mogu srušiti s ulice ni na njoj.

A sada: o paralelizmima. Nije bez vraga da su srbijanski kleronacionalistički projekt (simbolički okrunjen rehabilitacijom ravnogorskog vojvode i šutnjom o presudi njegovu najdosljednijem sljedbeniku) smislili i proveli uglavnom „prečanski“ kadrovi: srpski ultrašovinisti – od idejnih perjanica i koljača do zadrtih mantijaša – rođeni u Crnoj Gori, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Radikalizam zakonomjerno dozrijeva u enklavama, ekstremisti su djeca „dijaspore“, vrijednosno izvitoperenih manjinskih zajednica s naopako shvaćenom misijom Pijemonta. Ne bi li krivousti mitoman, da ne bješe osokoljen dijasporom utjelovljenom u njegovom ministru obrane, do smrti ostao šugav zagrebački penzić s dekicom na zimogroznim staračkim koljenima, dok na tribini maksimirskog stadiona mašta o popunjavanju „hrvatskog pereca“? Da se oglasi neki ovdašnji Milojko Pantić, bi li mogao zanemariti činjenicu da je „Hrvatska kakvu imamo“ propali udbaško-ustaški projekt od onog trena kad je legitimna obrana od memorandumskog rasijecanja po liniji Karlobag-Virovitica zagađena „domovinskim ratom“ zarad pripojenja dijelova BiH i „etničkog čišćenja“ državljana srpske etničko-kulturne pripadnosti? Premda daleko od kraja: povampireno četništvo sijamski je blizanac ustaštva odnjegovanog kleronacionalističkom mitologijom od bazilike u Palmotićevoj do Bleiburga… a sve pod pokroviteljstvom „demokratski izabrane državne vlasti“.

Utoliko su beogradska zbivanja relevantna i za nas, bez obzira na članstvo u EU i NATO, jer opći međunarodni položaj nijedne države nije drugo nego projekcija agregatnoga stanja na unutarnjepolitičkom planu. Kao ilustraciju, spomenut ću pedagošku pljusku Zagrebu, odvaljenu u režiji koruških crkvenih autoriteta, koju kleptokratske garniture na Markovu trgu i Kaptolu (simptomatično!) ne žele, niti su u stanju valjano razumjeti, čime je hrvatski suverenitet, subjektivitet, identitet… odvagnut istim kantarom kojim središta moći mjere srbijanski u kontekstu Kosova! O ucjenjivosti je riječ, dame i gospodo, odgojnoj mjeri namijenjenoj lošim đacima, prištavim pubertetlijama napušenim tamjanom svojih fantazama.

Stjepo Martinović