Pinot crni Režek 2017 (foto: Julio Frangen)

Sve uspješniji eno-gastro serijal Vino uz žlicu novinarskog para Renate Cisar i Mustafe Topčagića i pod voditeljskom palicom Domagoja Jakopovića Ribafisha, nakon Aperitivo bara i Sofre Green Golda nastavljen je u novom bistrou Pomerí u centru grada, u Varšavskoj ulici.

Restoran na mjestu nekadašnje ćevabdžinice se dugo i pažljivo preuređivao prema idejama vlasnika Sergeja Bulića i sadrži elemente klupskog prostora u kojem se gosti mogu opustiti i uživati uz jela od svježih namirnica s OPG-ova i obližnjeg Dolca, što sugeriraju i početna slova od kojih je nastalo ime: POvrće-MEso-RIba. Efektno i dopadljivo, baš kao i dizajnerski detalji poput prstenova za ubruse od posebne vrsti mjedi koja se koristila u proizvodnji propelera za prekooceanske brodove.

Cijela je priča zaokružena izborom glavnog chefa Gorana Sertića koji se još nenavršenih 30 godina može pohvaliti da je surađivao i s Dinom Galvagnom, kuhao je i u Apetit Cityju i Petoj četvrtini, a zadnja stanica prije Pomeríja mu je bio – Noel. Sertićeva su jela maštovita i ne opterećuje ih (pre)velikim količinama začina. Najviše voli raditi s ribom, pa je tako koncipiran i redovni meni na kojem je više od 2/3 ribljih jela. Osim à la carte izbora jela, Sertić je pripremio i posebni, S-meni: prilagođenu verziju gableca uz čašu kvalitetnog vina po vrlo prihvatljivim cijenama.

Na gastronomskom sparivanju s vinima našlo se i poneko jelo za koje nam nije trebala žlica – ali nitko se nije bunio: putovanje Pomerí jelovnikom započelo je ukusnim malim zalogajima od shiitake gljiva, kozjim sirom i dimljenom ribom koje smo mogli kombinirati s već isprobanim pjenušcima Feravina Grasecco Extra Brut i Grasecco Brut. Zanimljiva kombinacija…, no jedan zéro dosage bi bio još veći zavodnik s (po)dimljenom uvertirom po izboru chefa kuhinje.

Grasecco i shiitake gljive s kozjim sirom i dimljenom ribom (foto: Julio Frangen)

I nastavak je zahtijevao veću umješnost s vilicom nego žlicom. Tatarski od tune, istinski klasik od svježe ribe bio je začinjen kako treba, a Crni pinot Drage Režeka u kojem se osjeti trava i suho veće, srednjeg tijela i nježnih tanina lijepo je zaokružio pomalo svilenkastu strukturu sjeckane kraljice mora. (za one koji žele znati malo više: taRtar je umak od octa i jaja koji se servirao uz sve i svašta – pa su sva jela bila nazivana nešto à la tartare. Najčešće je to nešto bilo mljeveno goveđe meso, no s vremenom se umak izgubio u prijevodu i nestao i s tanjura, pa danas imamo zbrku sa steak tartaromjust for the record).

Pinot crni 2017, Drago Režek (foto: Julio Frangen)

Svježa i mirisna Žlahtina Šipun 2018 Ivice Dobrinčića se odlično snašla uz prvo jelo na žlicu: juha od šparoga i dagnji popravila je dojam žlahtine koja na mene nije ostavila poseban utisak pred koji tjedan: agrumi i sol s Krka se očito puno bolje slažu s gorkastim šparogama i slatkastim pizdicama (zaista mislim na pedoče…).

S nestrpljenjem sam čekao najavljeno iznenađenje večeri: R’kaciteli – svježe, voćno vino podrijetlom iz Gruzije, ugodnih citrusnih nota i s prilično toplim alkoholima. Sorta je posađena u vinogradima Dalmacijavina pred četrdesetak godina i većinu ju poznaje pod nazivom koji se udomaćio, a koji kao i mnogo stvari u Lijepoj našoj nema uopće veze sa stvarnošću: Rus. Koristili su ga za kupaže zbog izrazito visokih ukupnih kiselina i dodavali ga sortama kojima je baš to nedostajalo. No dolaskom Kristine Pinkert, rekao bih avanturistički raspoložene enologinje koja je ostavila dobro uhodan vinski obiteljski posao u Baranji R’kaciteli se našao kao monosortno vino i u buteljki. Ne mogu reći da me oborilo s nogu (to se dogodilo znatno kasnije), ali me dovoljno zaintrigiralo da ću mu dati još koju priliku…

R’kaciteli, Dalmacijavino u rukama Kristine Pinkert (foto: Julio Frangen)

Za svaki slučaj, Kristina je donijela i nekoliko buteljki vrhunskog Merlot barrique iz 2015. kojeg je chef Sertić sljubio sa sipicama kojoj su društvo na tanjuru pravili bob, špek i melisa. Premda bih ga zbog izraženog crvenog ribiza prije očekivao uz jelenji but, mekani tanini nisu ubili sipice i s veseljem mogu reći da se Dalmacijavino polako vraća na domaću vinsku scenu.

Najviše pohvala večeri dobila je pretposljednji eno-gastronomski par: od Roséa Krešimira Trdenića (kupaža cabernet sauvignona i portugisca) ništa manje nisam ni očekivao jer su nas dečki iz Moslavine već naučili na odlična vina, posebice škrlete, ali u glasovanju za najbolju kombinaciju večeri mu je puno pomogao i fenomenalan rižoto od medvjeđeg luka! Kremozan, (opet) prikladno začinjen tako da je medvjeđi luk i dalje zadržao glavnu ulogu u tanjuru – sad mu je sezona i nemojte ga propustiti u ovoj kombinaciji.

Rižoto od medvjeđeg luka + Trdenić Rose (foto: Julio Frangen)

S kopna nas je na more vratio putem preko vode Merga Victa, korčulanski pošip iz Smokvice uz koji se kočoperio Naš brudet, posljednje jelo na žlicu u kojem su plivali komadići bijele ribe, rakova i školjaka. Sjetio sam se barikiranih gljiva s početka priče i uvjeren sam da bi ta kombinacija bila bolja jer je ovaj pošip idealan kao aperitiv, dobro rashlađen, lagan i pitak.

Na slatki bis nisu izašli dobro mi poznati čupavci iz grupe Deep purple već desert od cikle i suhe šljive s posipom od lješnjaka i zelenim čajem kojeg je chef nazvao Duboko ljubičasto. Moj najnoviji ljubimac, Traminac Iločkih podruma iz 2017. je ravnopravno stajao u čaši točno toliko vremena koliko mi je trebalo da počistim tanjur.

Tu je negdje krenulo već spomenuto obaranje s nogu uz istarske Aura likere i rakije: teranino, biska, travarica i moscat zatvorili su treće izdanje Vina uz žlicu, a mi vrata bistroa Pomerí.