Vrbnik, otok Krk, foto Spori Zecov



Krk, nekad najveći hrvatski otok to više nije iz dva razloga: preciznijim računalnim mjerenjima ustanovljeno je da Krk i susjedni Cres imaju gotovo identične površine (405,78 km²), a izgradnjom mosta pred gotovo 30 godina, Krk je poprimio obilježja poluotoka. No zato je Krk i dalje otok s najviše naseljenih mjesta, a zahvaljujući blagoj mediteranskoj klimi i mnogim izvorima pitke vode – ponovo se vraća i na vinogradarske karte, prvenstveno zbog autohtone žlahtine, a u posljednjih nekoliko godina i sansigota (sušćan crni)  te trojišćine (Uva di Troia).

Kad je stigao poziv drage prijateljice i kolegice novinarke Sanje Muzaferije da zajedno s članicama udruge Women on Wine posjetim Krk uz nezaobilazno druženje s lokalnim vinarima, razmišljao sam pune dvije minute: toliko mi je trebalo da se sjetim gdje sam – poslije zadnjeg morskog lutanja – strpao kupaće i ručnik za plažu.

Gastro-vinska avantura počela je na plaži Dunat, između Krka i Punta u beach baru Casa del Padrone s pogledom na otočić Košljun i prije 6 stoljeća izgrađen franjevački samostan. Mladi i ambiciozni vlasnik bara Adrian Štimac raznolikom ponudom privlači goste već od ranog jutra a nerijetko ih na večer mora potjerati kućama jer ne žele napustiti hedonističku oazu u kojoj osim kupanja u čistom moru, uživaju u besplatnoj bočici vode i kriški hladne lubenice, ručniku na ležaljki, čaši pjenušca ili vina uz plate domaćeg ovčjeg sira, frigane inćune, lignje ili tunu sa žara poslužene uz ljetne salate. Kad vam dosadi izležavanje, možete se okušati na wakeboardu ili windsurfingu, roniti ili se provozati gliserom, a onda prepustiti opuštajućoj tajlandskoj masaži…, da sljedeća točka nije bila Kuća vina, vjerojatno bi i mene morali podsjetiti da je fajrunt!

Plemenita (pridjev žlahten na slavenom znači plemenit) kapljica nedjeljivi je dio života vrbničkih težaka koji je uzgajaju u Vrbničkom polju, udolini sjeverozapadno od mjesta. Tlo polja površine 211 hektara vrlo je plodno i duboko, a klima izuzetno povoljna. Kad se spomene žlahtina, često možete čuti da „tu nešto ne štima – jer ima je u svakom dućanu, a površine pod uzgojem ipak nisu toliko velike“. No, žlahtina je sorta s vrlo visokim randmanom: grozdovi su vrlo veliki (mogu težiti i do 600 grama!) i sadrže u prosjeku stotinjak jednoliko razvijenih bobica karakterističnih voćnih i herbalnih aroma među kojima se ističu mirisi oskoruše, jabuke te smilja. Žlahtine se odlikuju mineralnošću te niskim alkoholima, te ih treba piti kao mlada vina.

foto: Spori Zecov

Jedno od najboljih mjesta za uvjeriti se u čari plemenite kapljice je Kuća vina Ivana Katunara kroz koju će vas provesti Egle Katunar, rođena Vodnjanka koje je odustala od sigurnog posla u Zagrebu i pridružila se dvojici Ivana – suprugu i njegovom ocu – u održavanju sada već četrdesetogodišnje obiteljske tradicije uzgoja grožđa i vina koju je dopunila proizvodnjom maslinovog ulja iz rodnoga kraja. Nasmijana i uvijek dobro raspoložena Egle dočekala nas je s čašom brut pjenušca Biser žlahtine, berba 2017, dobivenog charmat metodom sekundarne fermentacije u tanku. Osvježavajuće arome limuna i zelene jabuke čine ga idealnim kao aperitiv, ali odgovaraju mu i školjke i rakovi.

foto: Spori Zecov

Tijekom obilaska podruma i vinarije, saznali smo i nekoliko zanimljivosti: stariji Ivan, inače elektro inženjer, među prvima je počeo s hlađenjem grožđa i mošta uređajem kojeg je sam osmislio, čime je kontrolirao fermentaciju, a uz upotrebu selekcioniranih kvasaca postigao je vrhunsku kvalitetu žlahtine. Ivanov otac Antun iskazao se kao snalažljiv trgovac: pedesetih su godina trošarine za vina bile vrlo visoke, pa da bi ih izbjegao, znao je bačve u kojima je prevozio vino izvana politi octom i tako zavarati poreznike – no, pojavio se drugi problem: Katunarova je vina pratio glas da se često ukisele! No već po otvaranju bačve (a danas butelje), svima je bilo jasno da se radi o briljantnom triku i sjajnom vinu, što dokazuje i svježa žlahtina iz 2018. godine: nježan, prozračan miris cvijeća i zrelog voća naglašava njen osvježavajući karakter, a lagan i svilenkast okus obogatit će svaki obrok, posebice gulaš od divljači s domaćim šurlicama.

No, u Kući vina ne stoluje samo žlahtina: odličan je i lepršav i vrlo pitak chardonnay kojeg jedini proizvode na otoku: nakon 12 mjeseci u inoksu, još šest dozrijeva u drvenim bačvama. Punog je tijela, a opojni mirisi kruške i jabuke donijeli su mu srebrno odličje na ovogodišnjem ocjenskom kušanju mladih vina.

foto: Spori Zecov

Polusuhi Rosé 2018 u kojem prevladava merlot u odnosu na cabernet sauvignon diskretnog je voćnog mirisa, blago kiselkastog okusa i lijepo zaobljenog tijela koje se odlično snalazi uz morske plodove.

S lokaliteta Krasina Katunari beru još jednu autohtonu sortu, sušćan crnisansigot – koji je zahvaljujući izuzetnom naporu, trudu i upornosti vinogradara i rasadničara Ivice Dobrinčića opet našao mjesto u krčkim vinogradima i naravno vinskim podrumima. Sorta definitivno velikog potencijala predstavlja izazov vinarima koji tek otkrivaju njegova svojstva i traže najbolji način vinifikacije. Sansigot Kuće vina Ivana Katunara 2016 izraženijih je voćnih kiselina na nosu, laganog je tijela pa zato i iznenađuje solidno dugačkim aftertasteom. Kiseline ne iskaču u prvi plan, tanini su nježni i blagi, a niski alkoholi pojačavaju dojam da ovo vino, premda crveno, ne grije već – hladi! Guštati u vrućim danima uz zrele sireve i slabija mesna jela…

Posjet Kući vina završili smo s Muškatom žutim iz 2018. i zanimljivim slatkim prošekom Sveti Ivan starim 9 godina (4 je godine odmarao u drvenim bačvicama a onda još dvije u bocama) u kojem caruju sušene smokve i šljive. Dovoljno sladak da mu ne trebaju slastice kao dodatak.

Laganom šetnjom došli smo na drugi kraj Vrbnika koji skriva terasu konobe Nada obitelji Juranić smještenu na klisuri ponad luke sa zaista wow pogledom na obalu gdje se smjestila Crikvenica. Ivan Juranić, unuk gospođe Nade, po kojoj ovo legendarno mjesto i nosi ime vodi restoran koji je od 1974. godine sinonim za dobru hranu, vino i druženje. Ivan cijeni i poštuje nasljeđe, pa spravlja jela po pouzdanim receptima bake Nade, ali ih nastoji predstaviti na malo drugačiji način. Ručak je otvorio odličan roast beef sendvič, slijedio ga je tartar od tune, fantastične domaće šurlice s kozicama, a prije lava kolača sa sladoledom iz kuhinje je u tanjure doplivala svježa orada.

domaće šurlice s kozicama (foto: Spori Zecov)

Osim konobom i terasom, Nada se može pohvaliti i vinskim podrumom u kojem dozrijevaju vina koja sami proizvode: neizbježna žlahtina u tri varijante – standardna svježa, odležana u barrique hrastovim bačvama te pjenušava, proizvedena klasičnom metodom. Žlahtina Nada nježnog je tijela i blagih kiselina, s naglašenim citrusnim aromama, no ipak je stilski drugačija od ostalih i pravi je užitak pijuckati je na Vidikovcu uz zvukove jazza s male ljetne pozornice na kojoj je baš tu večer nastupao sjajan novosadski band Aleksandra Dujina.

U konobi Nada neka su jela sljubili uz vina Šipun već spomenutog vinara Ivice Dobrinčića, čija su mi vina (posebno sansigot i rosé od trojišćine) svakim novim kušanjem sve bolja i bolja, a kako su mi se svidjela zadnji put pročitajte ovdje.

Krk možda više nije otok, ali se na njemu, a posebno u Vrbniku i dalje osjeća miris mora, pije dobro vino i jede odlična spiza – još kad je sve u dobrom društvu, osmijeh ne silazi s lica…