Zoran Milanović je pred Tomislava Karamarka postavio nemoguć zadatak. Šef HDZ-a mora dokazivati ono što je na svim prijašnjim izborima bilo samo po sebi razumljivo: da na političkom centru stoji desnije od šefa SDP-a.

No, dok sadašnji šef SDP-a na naslovnicama srbijanskih tiskovina izlazi s licem Ante Pavelića, od toga je poprilično teško desniji biti.

Barem ne u onom smislu kako su se Hrvati naučili ideološki grupirati u ovih 25 godina demokratskog sazrijevanja : kroz ustaške i partizanske oči.

Iako i dalje ima Hrvata koji su izrazito skloni jednom ili drugom totalitarizmu i iako su oni jako bučni i glasni, oni ne čine ni zajedno većinu ovog društva.

Fraza je pomalo izlizana, ali zato nije ništa manje istinita: U ovom društvu, kao, uostalom, u svim demokratskim društvima diljem svijeta, većina je uglavnom šutljiva.

I ključ uspjeha svih demokratskih izbora, pa tako i hrvatskih, leži u tome da se pogodi raspoloženje te šutljive većine.

Zoran Milanović je ispravno procijenio kada je nedavno u jednom od svojih televizijskih nastupa izjavio kako je ta većina u Hrvatskoj uglavnom konzervativno nastrojena.

Da je tomu tako svjedoči i jedini pravi svjetonazorski izbor o kojem se hrvatsko društvo izjašnjavalo u ovom stoljeću. Na referendumu kojeg je organizirala udruga U ime obitelji konzervativnom se izjasnila uvjerljiva većina hrvatskih građana.

A biti konzervativan ne znači biti zadrt ili biti klerofašist kao što to militantni ljevičari žele prikazati kao što ni biti liberalan ne znači biti jugofil ili komunist kao što to militantni desničari žele prikazati.

Većina birača u svim demokracijama, pa tako i hrvatskoj, uglavnom je upravo iz tog razloga i šutljiva. Ne žele biti vrijeđani od svojih fanatičnih sugrađana samo zato što njima po nekom pitanju nisu na istoj liniji.

A za tu fanatičnu manjinu društva se, pak, ne vrijedi boriti. Njihovi glasovi su unaprijed određeni. I da Zoran Milanović počne vikati po stadionima Za dom spremni, on teško da bi time dobio glas ijednog vjernog člana HDZ-a kao što ni Karamarko ne bi mogao dobiti glas ijednog SDP-ovca čak i da im obeća kako će Titovu bistu staviti u Banske dvore.

Prije bi se “pravom” desničaru osušila ruka nego što bi glasao za “komunjaru” i prije bi se svaki “pravi” ljevičar zapalio nego što bi glasao za “kradezenjaru”.

Ali glasovi konzervativnih i liberalnih birača nisu unaprijed određeni. Prvi će glasati za onoga tko im ponudi veću sigurnost, a drugi za onoga tko im ponudi veću slobodu.

I ti birači nisu po svim ideološkim pitanjima svjetonazorski jednako određeni. Što su konzervativniji po pitanju nacije, vjere i obitelji to su obično liberalniji po pitanju poreza i ulozi države u gospodarskom životu. Vrijedi i obrnuto.

Banalno rečeno, šutljivi desni birač želi da mu država štiti obitelj i da mu se ne miješa u posao, a šutljivi lijevi birač želi da mu država štiti radno mjesto i da mu se ne petlja u to s kim će navečer leći.

Ono što tu šutljivu većinu spaja je činjenica da ih budućnost zanima više od prošlosti. Kojom su, pak, partizani i ustaše opterećeni.

I ako ne želi izgubiti, kao svojedobno i Zoran Milanović, unaprijed dobivene izbore Tomislav Karamarko se po pitanju budućnosti mora početi dokazivati desnijim od Zorana Milanovića.

A to ne može dok stalno priča o povijesti. Iako mu je to struka, ne smije mu postati zanimanje. Barem ne ako doista želi postati premijer.

Odnosi sa Srbijom, priče o partizanima i ustašama, vojsci i granicama neće odlučivati ove izbore. Pa ni tema oko izbjeglica koliko god medijski aktualna bila. Ta tema je biračima zanimljiva, ali nije za njihov izbor presudna.

Ako želi, a da bi pobijedio i mora, biti desniji od Zorana Milanovića Tomislav Karamarko mora početi pričati o porezima, broju i privilegijama državnih birokrata, slobodi poduzetništva i zadiranju države u ljudske i obiteljske odnose. Mora pojasniti onu svoju zlosretnu rečenicu kako ćemo svoje mišljenje morati samo za svoja četiri zida čuvati.

Mora nam dokazati kako mu je Hrvatska bitnija i draža i od HDZ-a. I kako razlikuje ta dva pojma.

Umjesto da stalno priča koliko je loš državnik Zoran Milanović krajnje mu je vrijeme da počne objašnjavati zašto bi on od njega bio bolji.

Karamarko se zadnjih mjeseci toliko brine da mu Milanović ne otme pričama o Tuđmanu i svađama sa Srbijom glasove one manjine koju mu ionako ne može oteti pa potpuno previđa kako mu ovaj potajno pridobiva šutljivu većinu zakonima koje Sabor zadnjih dana donosi.

I umjesto da od popularnih zakona pokuša predložiti još popularnija rješenja, Karamarko se protiv njih bori. Toliko želi upucati Milanovića da ne vidi kako puca sebi u nogu.

Ponovimo još jednom. Ako želi dobiti ove izbore Karamarku ne smije glavni cilj biti dokazivanje koliko je Milanović loš. Nego koliko on može biti dobar.

Na njegovu žalost, u tom se dokazivanju dosada baš i nije iskazao. Ako misli kako činjenica kako je dosada na svim izborima pobjeđivao to znači išta ikome tko nije strastveni član HDZ-a onda je na dobrom putu da se uskoro osvjedoči koliko će mu to ti isti ljudi malo pamtiti ako na ovim izborima izgubi.

Ako želi imati svoju političku budućnost, Karamarko treba početi pričati o našoj budućnosti. I treba nas uvjeriti kako će tu biti desniji od Zorana Milanovića.

Po onome što desno podrazumijeva u modernom svijetu, a ne po onome što je podrazumijevalo u Hrvatskoj.