Puno je novinskih članaka ispisano o govoru mržnje koji se širi ovih dana po medijima i društvenim mrežama, ali većina tih aktualnih komentara izgledaju kao da su napisani prije trideset pa i više godina.

Čak su i vodeće novinarske zvijezde što ta alarmantna društvena upozorenja ispisuju bila i udarna pera nekih ugaslih listova bivše države koja se krvavo raspala. Novine se možda drukčije zovu, nastali su i portali kojih prije nije bilo, a društvene mreže su zamijenile birtije sa istim kockastim stolnjacima. No, iako su mediji različiti, riječnici i teze su iste, a jedino su plaće tih novinara nemalo veće.

Zvijezda je i dalje sveta i neprikosnovena iako je pod istom tom zvijezdom u međuvremenu razrušen Vukovar i napunjene su jame groblja koji se nalazi na naslovnoj slici ovog teksta. Ustaše i četnici su i dalje glavna prijetnja našeg skladnog društva, a vanjski i unutarnji neprijatelji i dalje naporno rade da razore sklad među dobrim ljudima.

Iako su ustaše poražene još 1945-te i ubijena ih je većina zajedno s njihovim ženama, potomcima i pravim i izmišljenim pomagačima, izgleda kako se stalno rađaju novi. Jedan od njih je i autor ovog teksta.

Barem takvu etiketu mi gotovo svakodnevno prilijepi neki moj pravovjerni lijevi kolega. Jer se usudim dovesti u pitanje ispravnost sustava i vrijednosti države koja se u krvi raspala prije 20 i nešto godina.

Iako sam vojnu odoru sa šahovnicom nosio početkom ovog stoljeća i pucao sam sa iskrivljenim i zastarjelim kalašnjikovim samo u drvenu metu na vojnom vježbalištu na Trsatu, svejedno sam etiketiran poput ubojice i zločinca.

Samo zato što više ne ljubim crvenu zvijedu i Josipa Broza Tita. No, po tradiciji kakva je vrijedila prije 70 godina, a živi i danas, ako ne volim Tita, onda mora da volim Antu Pavelića. Između njih dvojice kao da nikoga drugog i ničeg drugog nema. Iako ja mislim kako sam premlad da bih bio ustaša, moje godine mojim kolegama ne predstavljaju ništa. Ako oni mogu biti antifašisti iako su rođeni mnogo godina nakon što je borba protiv fašizma završena, onda tom logikom ja moram da sam fašist ako nisam na njihovoj strani. To je rat u kojem se morao biti na na jednoj od samo dvije strane. A kako nas mnogi stari i mladi ljevičari uvjeravaju, taj isti rat nije nikada završio i ta borba traje do dana današnjeg. I ako se njih pita, nikada neće ni stati.

Ne znam samo kakav je to Dan pobjede Europa ovog tjedna slavila ako se bitke iz drugog svjetskog rata na ovim prostorima još odvijaju. Možda da javimo u Gdanjsk i Moskvu da proslavu ipak odgode jer nema smisla okretati ražanj dok je nacistički zec još brz i živ u hrvatskoj šumi.

Ja sam pak pogrešno mislio kako je taj rat stvarno završio 22 godine prije nego što sam se rodio. Ali to nije prva zabluda koju sam u životu imao.

Cijelu sam osnovnu školu proveo učeći kako je samopravni socijalizam najbolji politički sustav ikada izmišljen, komunistička partija jedina stranka koja treba postojati, a Tito najveći čovjek koji je ikada hodao kuglom zemaljskom. I priznajem, iskreno sam u to vjerovao. I svake nedjelje dopodne sam gledao serije o partizanskim pothvatima i slušao onu poznatu pjesmu koja me je uvjeravala kako će nas uvijek čuvati čelična krila naše armije.

Primao sam te lekcije u sebe kao što svake nedjelje vjernici po crkvama u sebe primaju hostiju vjerujući kako time prihvaćaju i duh i tijelo Kristovo. No, mi smo kao naprednije društvo umjesto tih praznovjernih gluposti u sebe s Boškom Buhom, Tihim i Prletom primali duh i tijelo Titovo.

No, sa srednjom školom sve se naglo promijenilo. Prve tri godine sam više vremena proveo u podrumima Slavonskog Broda nego u učionicama i hodnicima gimnazije Matije Mesića jer sam se s drugim tinejđerima, djecom i majkama morao skrivati od tih čeličnih krila za koje sam mislio da će nas uvijek čuvati.

S neba su nam ta čelična krila umjesto zaštitne mreže bacala krmače. Za one koji ne znaju, ne radi se o nikakvim paketima humanitarne pomoći u kojima su bile šunke ili kulinovi. Zgrada u kojoj sam živio nije nijednom pogođena od tih strašnih bombi, ali su pogodile mnoga druga mjesta moga grada pa i neka dječja igrališta i sa sobom su trajno pokopala i mnoge mlade pionire. Moju zgradu i gimnaziju su pak više oštetile granate iz Bosanskog Broda.

Te granate su nosile četničke oznake. I one su ubile neke moje vršnjake, mnogo starijih od mene ali i dosta onih koji su od mene bili puno mlađi. Nisu baš previše birale. Ali da budem potpuno iskren, jedan čovjek s četničkim oznakama mi je tih ludih godina spasio život.  Bio je zapovjednik srpskih barikada u Bosanskom Brodu u kojem smo se jedan prijatelj i ja neoprezno zatekli kada je rat naglo došao i do naših gradova. Išli smo posjetiti mojeg najboljeg prijatelja Cileta koji se poslije osnovne škole preselio u Bosanski Brod.

Nije se Cile to ljeto preselio bez veze. Zadnju godinu osnovne škole neki naši vršnjaci su ga na putu iz škole podrugljivo zvali Pravoslavko iako se on zvao Slaven. Naime, tih nas je dana zahvatio val nacionalne osviještenosti. Probudili su ga u nama više manje isti ljudi koji su nam nekih sedam godina prije o vrat vezali crvene marame. Nije to nešto što Cile i ja nismo znali i ranije. To da je on Srbin, a ja Hrvat znali smo valjda od prvog razreda. I nije nam to smetalo kao što nam nije smetalo ni to što je on plavokos, a ja smeđokos. I prije te devedesete mi smo cijelo vrijeme svog prijateljstva znali kako smo Hrvat i Srbin. Nismo se zato smatrali boljim jedan od drugog. Ali nismo se svog hrvatstva ili sprstva unatoč pionirskim zakletvama ni stidjeli. Ali tih je godina u našoj državi bratstva i jedinstva nastupila i velika gospodarska kriza i mnogi roditelji nas osnovnoškolaca su ostajali i bez posla. Odjednom su nam isti ljudi koji su nam u prvim razredim osnovne škole propovijedila bratstvo i jedinstvo stali objašnjavati kako su za krizu Hrvatima krivi Srbi, a za krizu Srbima krivi Hrvati. Navodno smo jedni drugima otimali poslove i novce, kojih, kako se tada pokazalo ipak nije bilo toliko u izobilju koliko smo mi vjerovali. To mene i Cileta svejedno nije moglo posvađati. Možda zato jer smo imali i sreću da naši očevi svoje poslove nisu izgubili.

No, tih smo dana čuli kako su i komunisti ubijali. Bez kriterija i suda. I Boško Buha nam je prestao biti heroj kakav je nekad bio. Ni to nije posvađalo mene i Cileta, ali je narode kojima smo pripadali i kojih se nismo nikada stidjeli. Pa ni tada.

I zato ne mogu kriviti Ciletovu obitelj jer se odselila iz Slavonskog u Bosanski Brod. Jer činjenica da su oni Srbi smetala je nekim drugima u mom gradu koji jesu ostali bez posla i tu činjenicu ne mogu poreći. Tada to još nisam shvaćao kako to njima nije bilo samo neugodno nego i opasno jer sam ja iskreno vjerovao kako između naših naroda do rata ne može doći.

I nisam imao straha kada sam u Bosanski Brod išao posjetiti Cileta iako smo čuli priče kako se i tamo spremaju barikade. Tog dana se i zapucalo, a most između naših gradova je prvi puta bio i zatvoren prije nego što je nešto kasnije bio i srušen. No, jedan od mojih bivših sugrađana je bio jedan od zapovjednika na barikadama pa je meni i mom prijatelju omogućio da se sigurno vratimo do grada u kojem su i oni nekada sretno živjeli.

To je bio posljednji put kako sam ja vidio svog najboljeg prijatelja iz djetinjstva iako se posljednih godina stalno dogovoramo kako se moramo opet sresti i upoznati svoje obitelji. Rat nas je možda razdvojio, ali nas je prije nekoliko godina facebook ponovno spojio. Ista ta mreža koja od svog osnutka isijava mržnjom i gorčinom a poput bivše Jugoslavije je ustvari zamišljena da spaja.

I nama dvojici, unatoč krvavog rata koji nam je omeo prijateljstvo i školovanje, ni dalje ne smeta što se ja smatram ponosnim Hrvatom, a on ponosnim Srbinom. Svejedno jedva čekam da ga ponovno vidim, zagrlim i izljubim pa bilo to dva ili tri puta.

Niti ću ja njega zvati četnikom, a sumnjam kako će i on mene zbog toga zvati ustašom. Neće nam smetati što smo različitih nacija, a neće nas smetati ni što smo obojica na svoje nacije ponosni. Možda se nećemo složiti oko uzroka i posljedica tog rata, ali sumnjam kako ćemo previše o tome pričati. Ne, jer bi izbjegavali neugodne teme ( znali smo se kao svaki dječaci mi i prije svađati i miriti) nego zato što ima puno ljepših stvari u životu jednoga i drugoga o kojima možemo razgovarati. Ipak se nismo vidjeli dvadeset i pet godina, ako ne računamo slike preko facebooka, da bi kada se ponovno susretnemo pričali o stvarima koje nas dijele. Ipak ima puno više stvari koje nas i danas nakon svega spajaju.

I ako mene ne mrzi Cile iz Republike Srpske i ako ja ne mrzim njega iz Republike Hrvatske, zašto onda mene toliko mrze kolege u Hrvatskoj jer ne volim više tu zvijezdu, tog Tita i ta čelična krila naše armije koja su ubila toliko mojih nevinih vršnjaka i djece koja su bila mlađa od mene. Zašto me on ne zove ustašom a zovu me lijeve kolege iz Hrvatske jer kažem da sam Hrvat i na to ponosan? I zato što više ne volim tu zvijezdu, Tita i opasnu obmanu koja se zvala samoupravni socijalizam.

Većina novinara koji se smatraju lijevima i dalje bez imalo zadrške ili srama sve one koje misle drukčije olako nazivaju fašistima, nacistima, ustašama ili klerofašistima ako se tko od novinara još usudi izjasniti i vjernikom.

Nema nikakve sumnje kako danas ima novinara, a još više facebook pisaca, koji prebrojavaju krvna zrnca, veličaju ustaštvo i s nostalgijom se prisjećaju Jasenovca. I to je bez imalo sumnje za svaku osudu.

Nema nikakve sumnje kako danas ima novinara, a još više facebook pisaca, koji bi mjerili nečije hrvatstvo i nepodobne tjerali iz zemlje. I to je bez imalo sumnje za svaku osudu.

Ali nema nikakve sumnje kako mnogo više novinara i još više facebook pisaca olako lijepe etikete ustašluka, fašizma i nacizma svima koji ne veličaju kult ličnosti Josipa Broza Tita.

I nema nikakve sumnje kako mnogi hrvatski ljevičari nikako da se odreknu tradicije koje su preuzeli iz komunizma kako su svi koji misle drukčije od njih loši, zločesti ili podmićeni ljudi. Jednom riječju: fašisti.

Tako su nas učili u komunističkim školama i velik broj ljudi nikako da se izlječi od tog pranja mozga kojem smo bili podvrgnuti svi koji smo škole završili u bivšoj Jugoslaviji.

U jugoslavenskim školama možda nije bilo vjeronauka, ali bilo je drugarskih, pionirskih i omladinskih satova na kojima su nas učili kako Bog ne postoji, ali postoji zato nadčovjek Tito koji je veći od njega. Najveći sin naših naroda i narodnosti. I kako s njegovog puta nikako ne smijemo skrenuti.

Nije bilo križeva po učionicama, ali bilo je Titovih slika. Iako su nas učili ateizmu, Tita su nam predstavljali kao božanstvo. I naravno da su ljudi onda masovno plakali kada je on umro. Ispiranje mozga učini to od ljudi. Poznato je to u svim kultovima, a cijela bivša Jugoslavija je bila jedan veliki komunistički kult Josipa Broza Tita.

Svi narodi Jugoslavije, a ne samo građani Hrvatske, imaju sreće što on poput nekih drugih vođa kultova nije od svojih sljedbenika očekivao da u smrt odu zajedno s njim. Da je to tražio, vjerujem kako bi desetke tisuća njih iskreno zagrizlo i tabletu cijanida. No, iako s njim nismo morali umrijeti idućih desetak godina smo se uz zvukove sirena svake godine točno na trenutak njegove smrti poput zombija morali zamrznuti i cijeli je život u zemlji morao stati.

Ispiranje mozga učini zombije i od najpametnijih ljudi. Uvjereni u ispravnost Vođe, oni ne vide mnoge stvari pa im promaknu i stotine tisuća grobova koje je to božanstvo iza sebe ostavilo.

Zašto spominjemo Tita i ispiranje mozga? Pa jer su se mnoge naše lijeve kolege zgrozile što Hrvati nisu masovno ovog 8. svibnja proslavili Dan pobjede nad fašizmom.

U zapadnom dijelu Europe ljudi taj dan slave s razlogom, ali u istočnijem dijelu Europe u koji spada i Hrvatska ljudi s još više razloga imaju pravo toga dana biti malodušni.

Nama su nakon tog dana jedni zločinci zamijenili druge. Fašizam i nacizam su veliko zlo koji su s razlogom poraženi, ali komunizam narodima istočne Europe osim te pobjede nije donio ništa dobroga. Možda su komunisti zadali smrt fašizmu ali velika je laž da su donijeli narodu slobodu.

Veliki komunistički osloboditelji su iz logora oslobodili Židove i sve potlačene, ali su im se uselili u vile, kuće i stanove i iz njih nisu nikada ni izašli. Prevarili su sve svoje suborce, prave antifašiste, na prvim i jedinim izborima nakon drugog svjetskog rata. Kako bi mogli 45 godina krvavo prodavati jednu obmanu. I uživati u plodovima svoje prevare i pljačke.

Najveći borci za radnička prava su postali elita. Komunistički čelnici, a Tito prvi među njima, živjeli su 45 godina poput grofova i kraljeva. Tko je to vidio i tome se usprotivio, nestao bi preko noći. “Vođe” antifašističkog pokreta su postali ur fašisti po svim pravilima koje je definirao Umberto Eco. Izmislili tradiciju čuvara revolucije, odbacivali sve moderne izume dekadentnog zapada, konstantno izmišljali vanjske i unutarnje neprijatelje, stvarali narodne heroje i život predstavljali kao vječno ratovanje i borbu. Pravila ne trebam nabrajati dalje jer ih ljevičari i bolje poznaju od mene. Stalno ih citiraju kada to zlo žele prepoznbati u drugima i pravila prepoznavanja znaju napamet, pa mi je time još manje jasno kako ih nisu nikada prepoznali kod sebe. A još ih je i Churchill upozorio kako će se fašisti u budućnosti zvati antifašistima.

Narodi u Jugoslaviji su od komunista koji su se predstavljali kao antifašsiti bili porobljeni, a djeci su pokušali isprati mozgove. Pod njiima je više ljudi stradalo nego pod fašistima. Samo zato kako bi se održale i prikrile privilegije komunističkih vlastelina. I kada im ta obmana više nije moglo funkcionirati, onda su komunistički voždovi odlučili izazvati rat kako bi prikrili svoja tajna bogatstva i stekli nova.

Svi oni ljevičari koji tvrde kako su nacionalisti i nacionalizam izazvali ratove na području bivše Jugoslavije neka dobro pogledaju tko su najbogatiji ljudi u svim državama koji su na razvalinama te ur fašističke tvorevine koja se lažno predstavljala kao antifašistička postali najbogatiji ljudi. Pratite trag novca i otkrit ćete prave uzroke i uzročnike rata. Tko su najbogatiji tajkuni po Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Sloveniji, Makedoniji i Crnoj Gori?

Sve sami bivši partijski sekretari ili njihova djeca.

I zašto nas onda pored živih partijskih zločinaca, lijevi novinari i dalje plaše fašistima kojih nema već 45 godina? Kako ne vide zločince u svojim redovima? Zašto govor mržnje, ubijanja, obmane i isključivost i dalje vide samo na desnoj strani.  Nije li im bilo dovoljno što je UDBA etiketirala ljude 45 godina kao klerofašiste i označavala ih tako kao metu svojim kriminalcima?

Zašto ljevičari koji se nazivaju socijaldemokratima nastavljaju tu ubojitu praksu? Gdje je demokracija u njihvovim socijalističkim praksama? Za što su im krivi neoliberalni kapitalisti kada nitko slobodan nije dobio priliku postati kapitalist u bivšim komunističkim državama?  Zašto vide samo prebrojavanje krvnih zrnaca, a ne vide kako bi neki dovršavali započeto na Bleiburgu i ponovno otvarali Gole otoke?

Kako to da najveće plaće u hrvatskom novinarstvu imaju ljevičari i borci za ljudska prava kada je to u drugim zemljama surovog kapitalizma posve obrnuto?

Kako to da u kapitalističkoj Hrvatskoj propadaju privatna poduzeća, a prosperira jedino industrija antifašizma. Kako pred nadirućim ustašlukom sve više novaca od države dobivaju tek osnovani portali koji nastavljaju tražiti vanjske i unutarnje neprijatelje i svima koji od njih misle drukčije lijepe etikete klerofašista?

Koji će nam Arkan i sa kojom sjekirom doći nakon što nam oni te etikete nalijepe? I kako to da su oni ugroženi, a na natječajima za nezaposlene novinare dobivaju tri posla i tri prosječne hrvatske plaće odjednom dok im tisuće kolega istodobno gladuju na burzi?

Kako dijele novac međusobno po povjerenstvima i portalima u kojima istodobno pišu i sjede, a sukob interesa vide samo kod drugih?

I kako su im u godinama najveće gospodarske krize opet najveći problem oni koji nemaju ni posla ni budućnosti pa iz bijesa i očaja po stadionima viču Za dom spremni?

Kako to da u državama surovog neoliberalnog kapitalizma najbolje zarađuju i najveće plaće imaju bivši, sadašnji i budući antifašisti?

Zašto je u Hrvatskom novinarskom društvu prosjek godina 52? Zašto je to društvo toliko starije od države? Tko u njemu čuva privilegije? Jesu li to nacionalisti ili oni koji su na podjelama i izmišljanju neprijatelja dobro živjeli i prije 25 godina?

I da nema tih antifašista koje su godinama poput duhova prizivali i dozivali iz mrtvih od čega bi oni živjeli i bogatili se?

Za novce koje oni primaju, mnogi bi te fašiste i izmislili. Da opravdaju svoje postojanje, plaće i privilegije.

Hrvatska je jedina zemlja u kojoj vladaju fašisti, ali svo bogatstvo, medijski i društveni utjecaj imaju isključivo antifašisti.

I Hrvatska je valjda jedina zemlja gdje se ljevičari s ponosom nazivaju manjinom. Pametnijom, naprednijom, ali i puno bogatijom od ostatka društva.

No, valjda smo mi jedina zemlja na svijetu gdje i dalje vlada pravda. Jer ta zločesta, pokvarena klerofašistička većina ni ne zaslužuje bolje nego da po kantama traži ostatke hrane od plemenetih ljevičara kojima ne prijete ovrhe za stanove koje su dobili od bivše samoupravne države, a jeftino otkupili od ove nacionalističke.

Za fašiste su dobri i krediti u švicarcima i porezi na budale.

I onda se još čude što se tim budalama ne slavi Dan pobjede? Na nama je da ionako umremo kako bi se dovršio posao koji je započet na Bleiburgu. To nije jezik mržnje i to nije isključivost jer kao što nas već sedamdeset godina uče: među nama Hrvatima nevinih nema.

Pobjeda, Pravda i Istina može biti jedino njihova, ma koliko ih malo bilo. Kao što nas uče i stalno ponavljaju, većina nije uvijek u pravu. Tako je samo u demokracijama, a Hrvatska se nije još odmaknula od komunizma. Odnosno, antifašizma ili što bi Eco rekao: Or fašizma.

Smrt većini, a sloboda manjini!

Nadam se samo da ću doživjeti da ipak još jednom vidim Cileta prije nego što nas hrvatski i srpski antifašisti zbog očuvanja svojih obmana opet ne zarate. Novaca je opet sve manje, a oni su samo ljudi, dok smo mi Hrvati i Srbi.