Pričljiv sam i skriboman, ali sada nemam puno riječi. Preminuo je Željko Mužević. Uz njegovog sina i kćerku sam odrastao. Tena i Hrvoje su nedavno izgubili majku, a sada i oca. Upoznao sam ga kao čika Željka i bilo mi je tako čudno kada me prvi puta nazvao kolega. Naime, prelamao sam mu ponekad tekstove u Jutarnjem listu. Koji su imali taj slatki miris rodnog Slavonskog Broda. Nije bilo boljeg kroničara moga grada. I teško mi je više išta napisati. Ne što ne bih znao, nego što ne mogu. Još ne vjerujem kako ga nema. Pa sinoć sam čitao njegov zajebantski status na facebooku. To nije bio napis čovjeka koji ubrzo odlazi. Ne prihvaćam. Ali ako je istina da nas je ipak napustio, neka ga onda prate riječi novinara koji piše ljepše od mene. Putuj susjede uz zvuke tamburica i putuj kolega uz pjesmu Željka Krznarića na krilima Klepetana i Malene do svoje Voljene.